Dražen Zetić: Granice ne omeđuju duh i jezik, običaje i vjeru

Naprosto univerzalnost tih dimenzija, uvijek nadilazi grubo zacrtane podjele, trenutnih il' pak prijašnjih političkih kompromisa. Stjecajem povijesnih okolnosti, naprasnim precrtavanjem teritorija velikih europskih sila i njihovih neizostavnih ekonomskih potreba, trenutno se nalazimo u dirigiranom kaosu. Upravo takvo diktiranje aktualnim društvenim procesima i mijenama, uzrokuje ovakvo neizdrživo stanje ne-prosperiteta i stagnacije

0

 

Granice ne omeđuju duh i jezik, običaje i vjeru.

Naprosto univerzalnost tih dimenzija, uvijek nadilazi grubo zacrtane podjele, trenutnih il’ pak prijašnjih političkih kompromisa. Stjecajem povijesnih okolnosti, naprasnim precrtavanjem teritorija velikih europskih sila i njihovih neizostavnih ekonomskih potreba, trenutno se nalazimo u dirigiranom kaosu. Upravo takvo diktiranje aktualnim društvenim procesima i mijenama, uzrokuje ovakvo neizdrživo stanje ne-prosperiteta i stagnacije.

Naravno u takvom strateški stvorenom košmaru, teško je uopće govoriti o suverenitetu, neovisnosti i nezavisnosti. Svi ti pojmovi, odista ostaju tek samo puki politološki pojmovi apstraktne naravi i terminologije. Izazovno štivo za pokojega nadobudnog studenta il’ naivnog ambicioznog asistenta na katedrama bilo kojeg sveučilišta.

No, kada se pogase svjetla reflektora i spuste kulise imaginarnog populističkog kazališta, što nam zapravo ostaje? Kakva realna slika se predstavlja? Uzimajući u prvotni fokus hrvatski narod, bez dlake na jeziku možemo ustvrditi da je on u stanju neke svoje hibernacije. Razlomljen. Razotuđen. Razbaštinjen. Bez iole značajnih oblika sinergije i težnja ka nekom svojevrsnom unutarnjem nuklesu otkuda bi se nadahnjivao.

Postavlja se opetovano pitanje, kome je takvo beizlazno stanje u primarnom interesu. Interesnim grupacijama, pojedinim političkim kartelima, korporativnim klanovima, nekim globalnim bankarskim sustavima. Primjerice, neprestano gubljenje teritorija kroz prošlost, deklarativno odricanje od kulturne baštine u prilog drugih država i naroda, konstantno doprinosi sustavnom ogoljivanju i slabljenje same unutarnje kohezije na bilo kojoj razini.

Bilo da je tu riječ o tzv. nacionalnim interesima (što god ta riječ u konkretnoj praksi de facto značila) il’ pak na razini sveukupne kulturne i civilizacijske scene svjetske imaterijalne i materijalne baštine. U mnogim vidovima nedostaje jasna vizija razvoja, planiranja i metodologija ostvarivanja programatskih ciljeva. Neprestana stvorena umjetna konfuzija, nesnalaženje, odugovlačenje, neminovno otvara sve veći prostor sunovratu. No, ovaj sunovrat niti malo neće biti bezbolan i nebitan kao što je nekoć u pojedinim momentima bio, jer takva odstranjivanja tkiva jednoga naroda, nehajno odnošenje prema tisućljetnim vrelima, tradicijama i napose narodonosnom blagu,  vodi u brlog stapanja, bezličnost i rastakanje ionako klimavog identiteta.

Da bi se takvo stanje donekle u prvotnom mahu ublažilo, i smanjila vjerojatna opasnost od negativnog srozovanja ionako stubokom obezvrijeđenih vrednota, prijeko je potrebno načiniti i operativno provoditi zamisli u ‘korist’ poglavitog osvješćivanja (a ne stvaranja psihoza ‘zatupljivanja’ i bespogovorne poslušnosti) jednog naroda. Kako to učiniti? Ponajprije probuditi uspavane divove (poput Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti), te još dodatno posvješćivati snažno djelovanje Matice hrvatske i njezinih ogranaka, te onemogućiti parcijalno ostvarivanje pojedinih ‘kumskih kadrova’, koji desetljećima nanose enormnu štetu izgradnji i kudikamo kvalitetnijem brendiranju u svijetu prepoznatljivih hrvatskih specifičnosti. Kao što to čine druge zemlje već dulje vrijeme, primjerice Austrijski kulturni forum, Francuski institut u Zagrebu, i velika promocije kulture Perzije (odnosno današnjeg Irana) na tradicionalnom jesenskom sajmu knjiga u Zagrebu i drugdje.

Dakle, iznova se vratiti ozbiljnom proučavanju i terenskom istraživanju Bosanskog kraljevstva u suradnji sa svim drugim relevantnim partnerima, koje je nedvojbeno i baština hrvatskoga naroda (posebice preko velikih zasluga bosanskih franjevaca), nadalje u svim drugim kulturološkim sferama (bilo da je tu riječ o Dužijanci (žetvenoj svečanosti bunjevačkih Hrvata) u Vojvodini il’ pak Bokeljskoj mornarici u Boki kotorskoj i Hrvatskoj), nanovo započeti kapitalne projekte, te sistematsko proučavanje građe, terena, objekata, etnoloških  i etnografskih korijena, vrela i zasada. 

Dakako, posebice tu ulogu ima Katolička crkva, ali i druge vjerske zajednice koje stoljećima doprinose mnogobrojnim kvalitetnim oblicima incijativa, djelovanja i angažmana na polju umjetnosti, kulture i znanosti. Danas, samo treba snažno pojačati dinamiku tih procesa, ni u kojem slučaju ih obustavljati, stavljati negdje u zapećak, nego svim ujedinjenim snagama podizati ih na višu razinu. Svi i naizgled vidljivi znakovi odustajanja, svakako bi trebalo biti odmah spriječeni svrsishodnim dijaloškim javnim razmatranjem o krucijalnim značajima za nadolazeća pokoljenja. Kukavičluk i beskrajna glad za zaradom, posebice na kontu domoljubnih i sakralnih vrednota, trenutačno i pri samoj pomisli, eventualnim naznakama i očiglednim uvidima, naprosto bi trebali biti momentalno penalizirani, paralizirani i udaljeni zbog daljnjih kontaminacija zdravih smjernica razvoja općedruštvenih ideja i sveobuhvatnog socijalnog što induvidualnog, što sveopćega društvenoga napretka!

Ono što u tome pogledu iznimno nedostaje jesu ekranizacije mnogih ličnosti i događaja (od Šenoe, Matoša, Kamova…) cjelovita dokumentarno-televizijska obrada mnogobrojnih djela značajnih za današnje generacije. U svim obrazovnim ustanovama (kulturnim domovima, čitaonicama, knjižnicama) treba dodatno početi ukazivati na simboliku i zanimljivosti naše kulture, u bilo kojemu mediju komuniciranja. Resursi za takvu sustavnu operacionalizaciju postoje, samo treba umanjiti sredstva koja se gube u maglovitim kartelskim dogovorima u restoranima, fatamorganskim agencijama, grandioznim gradskim upravama, nepoznatim sastancima i suludim obećanjima pojedinih tezgaroških lobija.

Naime, danas je više negoli ikada u povijesti važno, cjelovito njegovati baštinu u svim njezinim aspektima i segmentima, ne prodavati je za tanjur razvodnjene juhe. S baštinom nema cjenkanja, prijetvornog dodvoravanja i žrtvovanja nekim podložnim trenutnim stranačkim unutar il’ pak vanjskopolitičkim interesima. Isto vrijedi i za Domovinski rat, nema trgovanja, ustupaka bilo koje i bilo kakve vrste. Pohvalnim je za istaknuti animacije svih bitaka Domovinskog rata koje je izradio Institut za povijest, u tome smjeru mogle bi kreirati i mnogi drugi važni datumi iz bliže il’ pak dalje hrvatske (europske) povijesti!

Stoga je prijeko potrebno znatno više ulagati u konkretna kulturološka ostvaranja (festivale, s posebnim akcentom na kazališne, edukativne i muzejske aktivnosti, pogotovo na istraživanja u prirodi), bez ikakvih posredovanja kojekavih velikih magova iz sjene i njihovih iluzornih tlapnji za famozne kvantne skokove u neke druge nadzemaljske birokracije), negoli prvenstveno podupirati one događaje koje snažno doprinose jačanju svijesti o tisućljetnom postojanju današnjeg oblika naroda, bez pukih pretjerivanja, na jedan objektivan način prikazati situacije kojima bi se svaki narod trebao ponositi, ali i na iznimno pogubne epizode kojima bi se svaki narod trebao bez ikakvih zadrške zgrožavati, sramotiti i kritički se odnositi prema tim neslavnim sekvencama svoje prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.

Ostavi odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.