â€œđˆđđžđšđ„đšđ đąđŁđš 𝐱 đ©đ«đšđ©đšđ đšđ§đđš đŻđžđ„đąđ€đšđŹđ«đ©đŹđ€đšđ đš 𝐠𝐞𝐧𝐹𝐜𝐱𝐝𝐚 𝐧𝐚𝐝 đ‡đ«đŻđšđ­đąđŠđš – đ©đ«đšđŁđžđ€đ­ ‘𝐇𝐹𝐩𝐹𝐠𝐞𝐧𝐚 đ’đ«đ›đąđŁđš’ 𝟏𝟗𝟒𝟏.“

Interview: Povjesničar Stjepan Lozo: U NDH su Srbi provodili genocid nad Hrvatima, a onda su 'straĆĄne' ustaĆĄe optuĆŸili za zločin nad njima

0
Interview: Povjesničar Stjepan Lozo: U NDH su Srbi provodili genocid nad Hrvatima, a onda su ‘straĆĄne’ ustaĆĄe optuĆŸili za zločin nad njima
đ‘đžđ€đ„đą 𝐬𝐭𝐞 𝐝𝐚 “𝐧𝐱𝐣𝐞 đłđđ«đšđŻđš đ§đšđ©đąđŹđšđ­đą đšđŻđšđ€đŻđź đ€đ§đŁđąđ đź”, 𝐚 đąđ©đšđ€ 𝐬𝐭𝐞 𝐣𝐞 đ§đšđ©đąđŹđšđ„đą. đ™đšđŹÌŒđ­đš 𝐧𝐱𝐣𝐞 đłđđ«đšđŻđš 𝐱 đłđšđŹÌŒđ­đš 𝐬𝐭𝐞 𝐣𝐞 đ§đšđ©đąđŹđšđ„đą, đŹÌŒđ­đš 𝐯𝐚𝐬 𝐣𝐞 đ§đšđ đ§đšđ„đš?
– Nije zdravo jer doslovce naruĆĄite zdravlje, a napisao sam je jer sam osjećao obvezu povjesničara i zov stotina tisuća nevinih pobijenih Hrvata u velikosrpskom genocidu. Svi mi očekujemo da će neke teĆĄke stvari za zajedničko dobro odraditi netko nepoznat drugi. Onda u jednom trenutku shvatite da je gluho doba noći, a taj “drugi“ ne pristiĆŸe, da ste taj “drugi“ zapravo vi sami, i da valja ustati i krenuti. Knjigu sam pisao godinama, sjedio, slabio vid i sve tjelesno ĆĄto s tim ide. To je viĆĄe od 700 stranica moga rukopisa, gotovo u cijelosti zahtjevnog historiografskoga govora, diskursa, pri čemu sam nastojao slijediti ideal kako dobra historiografija istodobno treba biti i knjiĆŸevno djelo. Duhovni napor, gubitak nekih vjeĆĄtina i memorije osobnog ĆŸivota, to je posebna priča. Ujedno se i financijski devastirate, a nakon svega shvatite kako je tiho nestao vaĆĄ prethodni druĆĄtveni ĆŸivot i da osim najuĆŸe obitelji komunicirate tek s joĆĄ pokojim usamljenim jahačem kao ĆĄto ste i sami.
Ja sam joĆĄ i dobro proĆĄao. Citirao sam na predstavljanju gospodina Hudelista, koji je 2005. godine krenuo pisati knjigu o sukobu Hrvata i Srba u 20. stoljeću, dakle ono o čemu govori i ova moja knjiga. Zbog te se knjige razbolio i praktično jedva ĆŸiv ostao, a knjigu nije dovrĆĄio. Ja sam se, u nekom čudesnom hodočaơću, uspio probiti kroz praĆĄumu.
đ“đŻđ«đđąđ­đž 𝐝𝐚 𝐬𝐼 đœÌŒđžđ­đ§đąđœđą 𝐱 đ©đšđ«đ­đąđłđšđ§đą đąđłđŻđ«đŹÌŒđąđ„đą 𝐠𝐞𝐧𝐹𝐜𝐱𝐝 𝐧𝐚𝐝 đ‡đ«đŻđšđ­đąđŠđš, 𝐚 𝐹𝐧𝐝𝐚 𝐬𝐼 đźđ©đ«đžđ đ„đą 𝐬𝐯𝐚 đ©đ«đšđ©đšđ đšđ§đđ§đš đšđ«đźđłÌŒđŁđš 𝐝𝐚 đ‡đ«đŻđšđ­đž đšđ©đ­đźđłÌŒđž 𝐳𝐚 𝐠𝐞𝐧𝐹𝐜𝐱𝐝?
– JoĆĄ gore od toga. Oklevetali su Hrvate za genocid nad Srbima preventivnom propagandom, s predumiĆĄljajem, već u lipnju 1941. godine, a onda počeli genocid nad Hrvatima. Nakon ĆĄoka koji je u velikosrpskim redovima usljedio uspostavom NDH 10. travnja 1941. godine, ne i komunista, jer oni tada nisu bili na suprotnoj strani od ustaĆĄa, usljedilo je konsolidiranje velikosrpskih redova. Već u lipnju 1941. godine velikosrpske snage imaju oblikovanu viziju i platformu daljnjeg djelovanja: stvoriti Veliku Srbiju provedbom općeg genocida nad Hrvatima koje prethodno treba snaĆŸno oklevetati. Tako krajem lipnja 1941. godine nastaju dva ključna dokumenta: “Homogena Srbija“ Stevana Moljevića, i “Valerijanov memorandum“ SPC. “Homogena Srbija“ je projekt, ono ĆĄto treba napraviti, a to je stvoriti Veliku Srbiju i izvrĆĄiti opći genocid nad Hrvatima, dok je “Valerijanov memorandum“ propagandna poluga za izvrĆĄenje takvog projekta.
“đ•đšđ„đžđ«đąđŁđšđ§đšđŻ đŠđžđŠđšđ«đšđ§đđźđŠâ€œ đŹÌŒđąđ«đšđŁ 𝐣𝐚𝐯𝐧𝐹𝐬𝐭𝐱 𝐼 đ‡đ«đŻđšđ­đŹđ€đšđŁ 𝐧𝐱𝐣𝐞 đ©đšđłđ§đšđ­. đ’ÌŒđ­đš 𝐣𝐞 𝐭𝐹 đłđšđ©đ«đšđŻđš 𝐱 đłđšđŹÌŒđ­đš 𝐣𝐞 𝐭𝐹 đŻđšđłÌŒđ§đš?
– Srpska pravoslavna Crkva izravno stoji iza besramne klevete Hrvata za genocid nad Srbima, te istodobno provedbe genocida nad Hrvatima već od lipnja 1941. godine. “Valerijanovim memorandumom“ treba mahati, i to pred nosom mnogih ignoranata koji s dozom apartheida i velikim neznanjem gledaju na Hrvate i njihove probleme. Od, primjerice, Carla Bildta i Efraima Zuroffa, do ovih moralnih jadnika i neznalica s domaćeg hrvatskog terena. A svakako da bi trebalo mahati i pred nosom rimskog biskupa Bergoglia, da ne govorimo o nosu njegove braće u vjeri i biskupstvu od Porfirija do Irineja iz Srpske pravoslavne Crkve.
“Valerijanov memorandum“ je sluĆŸbeni dokument SPC i predan njemačkim vojnim vlastima u Beogradu, a potom kao kleveta Hrvata raĆĄiren po čitavom svijetu. Memorandum je već u prvoj verziji od 24. lipnja 1941. godine oklevetao Hrvate za ubijanje viĆĄe od 100.000 Srba. Druga verzija, plasirana najkasnije 8. kolovoza, kleveće Hrvate za ubijanje čak 180.000, a do rujna se već izlazilo s brojem od 300.000 pobijenih Srba u NDH, ĆĄto je kasnije joĆĄ uvećavano. Takve straĆĄne klevete koje nemaju gotovo nikakve veze sa stvarnoơću, ni 1 %, u knjizi to dokazujem, odaslane su izvan zemlje i snaĆŸnom propagandom velikosrpske mreĆŸe ĆĄirene po čitavom svijetu. Takva sramotna laĆŸ ostala je nad Hrvatima do dana danaĆĄnjega.
O kakvoj se propagandi i laĆŸima radi moĆŸe se vidjeti iz tvrdnji da su već u ljetu 1941. godine, primjerice, svi Srbi u kotarevima Imotski, Gospić, Glina, Grahovo, Korenica, Gračac, i nizu drugih, pobijeni i istrijebljeni. Riječ je o potpunim izmiĆĄljotinama ĆĄto se lako moĆŸe vidjeti i iz popisa stanovniĆĄtva 1948. godine. Primjer nastranosti i dijaboličnosti takve propagande slučaj je kotara Lapac, pri čemu SPC kleveće Hrvate da su istrijebili Srbe, dok je istina izravno suprotna, Srbi su gotovo potpuno istrijebili Hrvate.
Izravna posljedica “Valerijanova memoranduma“ bio je pad vlade generala Simovića u Londonu i crnorukaĆĄko preuzimanje izbjegličke vlade te dovođenje DraĆŸe Mihailovića za ministra vojske, jednog od najvećih europskih zločinaca. U danima kada SPC plasira prvu verziju “Valerijanova memoranduma“, 23. lipnja 1941. počinje srpska pobuna u NDH. U istočnoj Hercegovini masovno stradavaju neduĆŸni Hrvati, a na “srpski Vidovdan“, 28. lipnja 1941. Srbi čine i prvi genocidni zločin uopće na prostoru NDH. Pod vodstvom pravoslavnog popa Radojice PeriĆĄića vrĆĄe pokolj svega zatečenog stanovniĆĄtva u Avtovcu, uključivo ĆŸene i djecu, te uniĆĄtavaju čitavo neselje. Tako su Srbi počeli genocid nad Hrvatima uz istodobnu klevetu Hrvata za genocid nad Srbima. Sada ta propaganda izgleda sasvim prozirna, no nije bilo lako doći do ovakve rekonstrukcije i saznanja.
𝐎 đ©đ«đšđŁđžđ€đ­đź “𝐇𝐹𝐩𝐹𝐠𝐞𝐧𝐚 đ’đ«đ›đąđŁđš” 𝟏𝟗𝟒𝟏. 𝐧𝐞 đ đšđŻđšđ«đą 𝐬𝐞 𝐼 đŹÌŒđ€đšđ„đŹđ€đąđŠ đźđđłÌŒđ›đžđ§đąđœđąđŠđš, 𝐚 𝐧𝐞 đ©đšđŠđ­đąđŠ 𝐧𝐱 𝐝𝐚 𝐣𝐞 đąđ€đšđ đŹđ©đšđŠđžđ§đźđ­ 𝐼 đŻđ«đąđŁđžđŠđž đšđ›đ«đšđłđšđŻđšđ§đŁđš 𝐼 đ›đąđŻđŹÌŒđšđŁ đđ«đłÌŒđšđŻđą. 𝐀 𝐯𝐱𝐝𝐱𝐩 𝐝𝐚 𝐣𝐞 đ«đąđŁđžđœÌŒ 𝐹 đ©đ«đšđŁđžđ€đ­đź đ•đžđ„đąđ€đž đ’đ«đ›đąđŁđž 𝐱 đ đ«đšđ§đąđœđšđŠđš đ€đšđŁđž 𝐬𝐼 đ’đ«đ›đą đ©đšđ€đźđŹÌŒđšđŻđšđ„đą đšđŹđ­đŻđšđ«đąđ­đą 𝐱 𝟏𝟗𝟗𝟏. đ§đšđ©đšđđšđŠ 𝐧𝐚 đ‡đ«đŻđšđ­đŹđ€đź…
– Upravo tako. Taj je projekt dugo vremena bio potpuno preĆĄućen, dok je hrvatska strana istodobno bila stigmatizirana i progonjena i za relativno sasvim bezazlena očitovanja. Hrvatska strana nikada nije izradila jedan takav dokument genocidnog i osvajačkog karaktera kao ĆĄto je “Homogena Srbija“. NajviĆĄi velikosrpski interes bio je i jest da projekt “Homogena Srbija“ ostane u sjeni. I to je jedan od razloga zbog kojih su Hrvati goloruki uĆĄli pod novu velikosrpsku agresiju i ponovno pretrpjeli seriju genocidnih zločina od 1990. do 1995
đđ«đžđ„đąđŹđ­đšđŻđšđŁđźđœÌđą đ€đ§đŁđąđ đź đ€đšđŁđš 𝐣𝐞 𝐝𝐹𝐱𝐬𝐭𝐚 đšđ©đŹđžđłÌŒđ§đš, 𝐝𝐚 𝐬𝐞 đłđšđ€đ„đŁđźđœÌŒđąđ­đą đ€đšđ€đš 𝐣𝐞 đ’đ«đ›đąđŠđš 𝐹𝐛𝐧𝐹𝐯𝐚 đ‰đźđ đšđŹđ„đšđŻđąđŁđž 𝟏𝟗𝟒𝟓. đ›đąđ„đš đ§đźđłÌŒđ§đš đ€đšđ€đš 𝐛𝐱 đłđšđ­đšđŹÌŒđ€đšđ„đą đđšđ­đšđđšđŹÌŒđ§đŁđž đłđ„đšđœÌŒđąđ§đž 𝐱 đđšđ€đ«đšđŁđœÌŒđąđ„đą đ‡đ«đŻđšđ­đž đ€đšđŁđą 𝐬𝐼, đ©đš 𝐧𝐣𝐱𝐡𝐹𝐯𝐹𝐣 đ©đ«đšđ©đšđ đšđ§đđą, đąđšđ§đšđ€đš, 𝐠𝐞𝐧𝐹𝐜𝐱𝐝𝐧𝐱? 𝐉𝐞𝐬𝐚𝐩 đ„đą đđšđ›đ«đš đłđšđ©đšđłđąđ„đš 𝐭𝐚𝐣 đđžđ­đšđ„đŁ?
– Svaka Jugoslavija je zamrznuti konflikt i perspektivno neodrĆŸiv projekt. Ona, dakle, moĆŸe posluĆŸiti Hrvatima za okupljanje svoga etničkoga i povijesnog prostora, moĆŸe Srbima za pokuĆĄaj stvaranja Velike Srbije, a moĆŸe i nekim bosanskim Muslimanima za inauguriranje nacije i osvajanje prostora nepoznate veličine na ĆĄtetu najprije starosjedilaca Hrvata, a onda i Srba i Crnogoraca. Malobrojni jugoslavenski nacionalisti ne mogu se prepoznati kao povijesni subjekt, prije kao sredstvo. Obje Jugoslavije nastale su nakon ratova. Međunarodne sile probleme ovoga prostora ne mogu razrijeĆĄtiti, a ni jedna nema potpunu prevagu, pa postupaju linijom odgode i prikrivanja problema.
Kao domaćica koja nakon večernjeg druĆŸenja pospremi stol i vidljive plohe, a brdo nečistog nabaca u sudoper za sutra. Ili sluĆŸbenik koji na radnom stolu prikuplja predmete koje ne moĆŸe tek tako rijeĆĄiti, pa ih stavlja na hrpu dok ih ne strpa u neku ladicu i pobjegne od njih do daljnjega. Eto to su Jugoslavije. Nekakvo napuhavanje da bi masonska organizacija iz nekih svojih razloga “viĆĄega reda“ htjela baĆĄ Jugoslaviju, to se u mojim uvidima nije potvrdilo. Drugi je problem ĆĄto je velikosrpska mreĆŸa aktivna u angaĆŸiranju masonske organizacije po nekim protuhrvatskim principima, o čemu ja u knjizi poneĆĄto govorim. Na toj osnovi vidim i sada neke pokuĆĄaje, no po svim pokazateljima ta Srbija neće uspjeti, a ne vidim po čemu bi masonska organizacija u takvim pokuĆĄajima mogla profitirati.
Stevan Moljević i njegovi četnici, kao najsnaĆŸnija struja srpske politike, Jugoslaviju su prihvaćali tek kao prijelazni oblik Velike Srbije. Nakon izvrĆĄenja planiranoga genocida “po uskrsu Jugoslavije“, svi preostali Hrvati bili bi smjeĆĄteni u smanjenu Hrvatsku nad kojom bi bila uspostavljena srpska hegemonija. To bi bio veliki koncentracijski logor potpunog uniĆĄtenja Hrvata. Socijalistička Republika Hrvatska nije bila takva Moljevićeva Hrvatska, ali je imala neke njezine elemente.
𝐁𝐹𝐣𝐱𝐭𝐞 đ„đą 𝐬𝐞 𝐝𝐚 đœÌđž 𝐯𝐚𝐬 đšđ©đ­đźđłÌŒđąđ­đą 𝐳𝐚 đ«đžđŻđąđłđąđŁđź đ©đšđŻđąđŁđžđŹđ­đą 𝐱 đŁđšđŹÌŒ đ đšđ«đž – 𝐳𝐚 đ«đžđĄđšđ›đąđ„đąđ­đšđœđąđŁđź đźđŹđ­đšđŹÌŒđ€đšđ  đ©đšđ€đ«đžđ­đš 𝐱 𝐍𝐃𝐇?
– Tko će me optuĆŸiti, a da bih ga se ja bojao? OptuĆŸivali su me joĆĄ u Jugoslaviji kao studenta povijesti. Nisu mi dali da uđem u hram boĆŸice Klio, ali me ipak nisu zaustavili. No ovdje mogu reći da postoji jedan drugi rizik. Kada sam počeo raditi ovo djelo, krio sam ĆĄto radim i pazio koje stranice otvaram na internetu. Nadamnom je vrĆĄen progon kao da je ovo Velika Srbija o čemu ovdje nema prostora podrobnije govoriti. Oko hrama velikosrpskog zločina i laĆŸi izgrađeni su čitavi sustavi straĆĄila i zapreka, tabua i falsifikata, pa i represije, koji tjeraju ili zavode nepoĆŸeljne. Ja sam poruĆĄio te lubanje i kosti, proĆĄao pokraj straĆŸa i sruĆĄio im stupove hrama. Knjiga je tu i sada viĆĄe niĆĄta nije isto.
Tko će mene optuĆŸiti za revizionizam i rehabilitaciju ustaĆĄa i NDH? Četnici koji su rehabilitirali jednog od najvećih europskih zločinaca DraĆŸu Mihailovića i kojem diĆŸu spomenike. Oni koji daju nazive ulica po Stevanu Moljeviću, jednom od najmonstruoznijih zločinaca Europe. Ili oni koji to ne vide, a mene bi vidjeli? A gdje su tek povijesne činjenice.
Primjerice, u srednjoj Dalmaciji niti jedno srpsko selo nije uniĆĄteno. Kakve su to onda “straĆĄne“ ustaĆĄe? U Imotskoj krajini prije rata i poslije rata postojala su i postoje sela u kojima ima pravoslavaca izjaĆĄnjenih kao Srbi, Glavina Donja, NebriĆŸevac ili Crnogorci. Tko je tu pretrpio genocid? Pravoslavaca, izjaĆĄnjenih kao Srbi, bilo je i u zaseocima na Tijarici, kod ArĆŸana, u Svibu, pa tko je tu pretrpio genocid? Ili u zaseocima u Dicmu, Lučanima, Biteliću? Ili u zaseocima KaĆĄtelanske zagore, Broćancu, Ublima, RadoĆĄiću, nekolicini kuća u BrĆĄtanovu? Tko je tu pretrpio genocid? Kakav je to genocid ako ni jedan zaseok u kojem su ĆŸivjeli Srbi nije, ne samo istrijebljen, nego ni pretrpio i jedan masovni zločin. A ĆĄto je najzanimljivije, kad već govorimo o tim “straĆĄnim“ ustaĆĄama i toj “straĆĄnoj“ NDH, na istom tom prostoru srednje Dalmacije, srpski zločinci su pobili tisuće i tisuće potpuno neduĆŸnih hrvatskih civila, uključivo i nebrojene ĆŸene i djecu, od Mosora i KameĆĄnice do Biokova, od Krke do Neretve.
đđžđ­đ€đš đœÌđž đ«đžđœÌđą 𝐝𝐚 đ›đ«đšđ§đąđ­đž 𝐍𝐃𝐇?
– NDH je bila brod koji je puĆĄtao na sve strane. U NDH su Srbi provodili genocid nad Hrvatima i tko ĆŸeli viĆĄe o tome znati neka uzme moju knjigu u ruke. U tom smislu je i postojeća paradigma o “straĆĄnim“ ustaĆĄama na neki način tvorevina velikosrpske propagande. Prava je, međutim, istina da ustaĆĄe do ljeta 1941. i srpske pobune nisu činili nikakve posebne zločine prema Srbima, to svatko moĆŸe provjeriti u mojoj knjizi, te da su funkcionirali kao neka vrsta narodne samoobrane od velikosrpskoga genocida. Ne bi se, dakle, smjelo i dalje nasjedati na srpsku propagandu, niti bi trebalo s prljavom vodom nekih ustaĆĄa izbacivati i hrvatsko dijete. Tu moramo izoĆĄtriti pogled. Također, postoji nekoliko konceptualnih rjeĆĄenja koje je afirmirala NDH i koja nisu nadomjeĆĄtena naročito uspjeĆĄnijima. Primjerice, hrvatska nacija kao zajednica ravnopravnih katolika, muslimana i pravoslavaca. Također i pristup obrani hrvatske granice na Drini. I jedno i drugo je i danas aktualno i pripada korpusu moderne europske političke podloge, naravno uz specifičan pristup u odnosu na Drinu.
đŠđšđ€đš 𝐬𝐞 𝐼 𝐬𝐯𝐞 𝐭𝐹 đźđ€đ„đšđ©đšđŁđź đŹđ«đ©đŹđ€đž 𝐭𝐞𝐳𝐞 𝐹 𝐼𝐬𝐭𝐚𝐧𝐜𝐱𝐩𝐚 𝐱 đšđ§đ­đąđŸđšđŹÌŒđąđłđŠđź?
– Pitanje srpskih pobuna, “ustanaka“, ključno je u NDH 1941. godine, a nedovoljno je poznato ili krivotvoreno. Zbog boljeg razumijevanja ĆĄire prikazujem uspostavu Banovine Hrvatske u Kraljevini Jugoslaviji 1939. godine. Ona je nastala mirnim putem uz suglasnost i ključnih čimbenika međunarodne scene.
Nisu je uspostavili ni faĆĄisti ni nacisti i nisu je vodili ni Pavelić ni ustaĆĄe. Pa ipak je i na takvu demokratsku Hrvatsku organiziran pokret “Srbi na okup“, koji se pretvorio u pravu prijetnju oruĆŸane pobune. Vojska je već do 1941. godine iziĆĄla na ekstremne srpske pozicije, to je učinila i SPC, to je činio i Srpski kulturni klub, a Srbi su snaĆŸno razvijali i dvije paravojne organizacije civila, četniĆĄtvo i sokolaĆĄtvo, koje su bile ekstremno indoktrinirane, naoruĆŸavane i vojno obučavane. Sve to ukazuje da bi do oruĆŸanog okrĆĄaja Hrvata i Srba doĆĄlo i u Kraljevini Jugoslaviji i da se nije dogodio napad sila Osovine. Već je i Maček imao silnih problema s otvorenim četniĆĄtvom, tako da je u cilju obrane Banovine počeo i represivne mjere. Po raspadu Jugoslavije. Hrvati su nastavili osnovno konstituiranje drĆŸave, sada NDH, a Srbi su nastavili pobunjeničko gibanje i prenijeli ga s Banovine na NDH. Već u svibnju oni pokuĆĄavaju pokrenuti “Jurjevdansku“ pobunu (“Đurđevdansku“), no ona ne dobiva ĆĄire razmjere. Od kraja lipnja 1941. godine krenuli su u ĆĄiru “Vidovdansku“ pobunu, posebno u istočnoj Hercegovini. Krajem srpnja nastavljaju s “Ilindanskom“ pobunom i ĆĄirenjem oruĆŸane agresije pri čemu čine daljnje masovne zločine genocidnih razmjera nad Hrvatima. Srbi “ustanke” nisu dizali spontano, zbog nekakvih ustaĆĄkih zločina, niti to ima ikakve veze s antifaĆĄizmom, već planirano i organizirano, sa svojom ideologijom, ikonografijom i ciljevima, noĆĄeni protuhrvatskom mrĆŸnjom i strastima. To se s fascinantnom sličnoơću ponavlja i 1990., odnosno 1991. godine.
U tom smislu, ĆŸrtve krivotvorine su i hrvatski partizani. Iz građe se vidi da nisu hrvatski partizani noć u kojoj su sve krave crne. Poraz sila Osovine bio je neminovan i mnogi hrvatski ljudi su mogli vidjeti prijeteću opasnost općeg velikosrpskog genocida nad Hrvatima. Valjalo je zadrĆŸati oruĆŸje u rukama. Zbog toga treba izoĆĄtriti pogled u odnosu na partizane Srbe i u pitanju provedbe “poratnog pokolja Hrvata“, kako ja nazivam partizansku fazu genocida nad Hrvatima od listopada 1944. do lipnja 1945. godine. Prije toga provedena je četnička faza genocida. Istodobni zločini komunističke revolucije zasebno su događanje s vlastitom genezom.
đđ«đšđ€đšđłđšđ„đą 𝐬𝐭𝐞 𝐱 đ§đžđ€đž đ‡đ«đŻđšđ­đž đ€đšđŁđą 𝐬𝐼 đ’đ«đ›đąđŠđš đ©đšđŹđ„đźđłÌŒđąđ„đą 𝐳𝐚 đ©đ«đšđŻđžđđ›đź đ©đšđ€đ„đžđ§đšđ  đ©đ„đšđ§đš đ„đąđ€đŻđąđđšđœđąđŁđž đ‡đ«đŻđšđ­đš 𝐱 đąđłđ„đšđŹđ€đš 𝐧𝐚 đŠđšđ«đž.
– Dosta prostora dao sam obradi Jure (Đure) Vilovića i osvjetlio ga u nepoznatom svijetlu prave sitne duĆĄe i, bez pretjerivanja, moralnog jadnika gotovo u svakom pogledu. Za razumijevanje “modusa operandi“ velikosrpskog uniĆĄtavanja Hrvata historiografski je vrlo značajan, a vidio sam da nije dovoljno duboko osvjetljen, te da je neprecizno i lociran kao orjunaĆĄ, Jugoslaven. No ja sam pokazao da je on prezirao jugointegraliste i da je bio posrbica, četnički zločinac koji je pozivao na potpuni nestanak hrvatskog naroda prijelazom na srpstvo. Karijeru je okrunio radom u vrhu propagadne četničkog pokreta DraĆŸe Mihailovića, odmah uz Stevana Moljevića. Četnicima je propagandno marljivo sluĆŸio i posebno im bio vrijedan kao “Hrvat“. Ćœivot je konačno zavrĆĄio plačući nad samim sobom. Ukazujem na fascinantnu sličnost takvog Vilovića s kasnijom pojavom nekolicine novinara-pisaca podrijetlom Hrvata, čak i u danaĆĄnjoj Republici Hrvatskoj, pa se zaključci nameću sami od sebe.
𝐍𝐚 đ©đ«đžđđŹđ­đšđŻđ„đŁđšđ§đŁđź đ€đ§đŁđąđ đž 𝐼 đ’đ©đ„đąđ­đź đ«đžđ€đ„đą 𝐬𝐭𝐞 đ€đšđ€đš 𝐬𝐼 đŹđ„đźđłÌŒđ›đžđ§đą đšđ«đĄđąđŻđą đ©đ«đžđ©đźđ§đą đŸđšđ„đŹđąđŸđąđ€đšđ­đš đ€đšđŁđą 𝐬𝐼 đ©đšđŹđ­đšđŻđ„đŁđžđ§đą 𝐝𝐚 đĄđ«đŻđšđ­đŹđ€đž đ©đšđŻđŁđžđŹđ§đąđœÌŒđšđ«đž 𝐹𝐝𝐯𝐞𝐝𝐼 𝐧𝐚 đ€đ«đąđŻđą đ­đ«đšđ  𝐱 𝐝𝐚 𝐱𝐬𝐭𝐱𝐧𝐚 𝐹𝐬𝐭𝐚𝐧𝐞 𝐧𝐞𝐝𝐹𝐬𝐞𝐠𝐧𝐼𝐭𝐚?
– Kada vas zanatu i etici povjesničara uče Mate Suić, Petar Selem, Ljubo Boban, Nada Klaić ili Mirjana Gross, da joĆĄ neke druge iznimne osobe ovdje ne spominjem, onda je za vas kritičko miĆĄljenje preduvjet i osnova na kojoj moĆŸete pokuĆĄati pisati povijest “onako kako je to zaista bilo“. Pri tome je odnos povjesničara prema izvoru temeljni moment historiografske kreacije. Svaki izvor mora se svestrano vrednovati, provesti kritiku izvora. Dokumenti u arhivima mogu biti krivotvorine nastale u suvremenosti događaja ili naknadno pa “uvaljene“ među drugu arhivsku građu. Mogu biti potpune ili djelomične krivotvorine. I tako dalje. U knjizi ukazujem na veći broj krivotvorina, no za to valja uzeti knjigu u ruke. Jako vidljivi dio danaĆĄnje hrvatske historigrafije, posebno mislim na neke katedre suvremene povijesti čiji se čelni ljudi ističu svojim najčeơće protuhrvatskim politikantskim komentiranjem svakodnevnice, daleko je na niĆŸim granama od srpske, a naĆŸalost i daleko je na niĆŸim granama u odnosu na onu koja se razvila u komunističkoj Hrvatskoj.
Za Odsjek za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu na kakvom sam ja studirao čak i u vremenu komunizma, bila bi sramota da predavaju pojedinci koji danas predavaju i deformiraju nove generacije hrvatskih povjesničara. U svakom slučaju, htio sam poručiti i neơto drugo: moramo pisati hrvatsku povijest čak i u slučaju da nam je uskraćena neka prvorazredna arhivska građa. Ako nam Srbi ne daju naơe arhive koji se sada nalaze u Beogradu, ơto ćemo sjesti i kukati? Povjesničar mora pronaći način i davati odgovore na ključna pitanja svoje generacije.
Autor: SnjeĆŸana Ć etka
Izvor: Slobodna Dalmacija,
4. studenog 2018.
Ostavi odgovor

Vaơa email adresa neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaơtitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.