“𝐈𝐝𝐞𝐨𝐥𝐨𝐠𝐢𝐣𝐚 𝐢 𝐩𝐫𝐨𝐩𝐚𝐠𝐚𝐧𝐝𝐚 𝐯𝐞𝐥𝐢𝐤𝐨𝐬𝐫𝐩𝐬𝐤𝐨𝐠𝐚 𝐠𝐞𝐧𝐨𝐜𝐢𝐝𝐚 𝐧𝐚𝐝 𝐇𝐫𝐯𝐚𝐭𝐢𝐦𝐚 – 𝐩𝐫𝐨𝐣𝐞𝐤𝐭 '𝐇𝐨𝐦𝐨𝐠𝐞𝐧𝐚 𝐒𝐫𝐛𝐢𝐣𝐚' 𝟏𝟗𝟒𝟏.“

Interview: Povjesničar Stjepan Lozo: U NDH su Srbi provodili genocid nad Hrvatima, a onda su ‘strašne’ ustaše optužili za zločin nad njima

𝐑𝐞𝐤𝐥𝐢 𝐬𝐭𝐞 𝐝𝐚 “𝐧𝐢𝐣𝐞 𝐳𝐝𝐫𝐚𝐯𝐨 𝐧𝐚𝐩𝐢𝐬𝐚𝐭𝐢 𝐨𝐯𝐚𝐤𝐯𝐮 𝐤𝐧𝐣𝐢𝐠𝐮”, 𝐚 𝐢𝐩𝐚𝐤 𝐬𝐭𝐞 𝐣𝐞 𝐧𝐚𝐩𝐢𝐬𝐚𝐥𝐢. 𝐙𝐚𝐬̌𝐭𝐨 𝐧𝐢𝐣𝐞 𝐳𝐝𝐫𝐚𝐯𝐨 𝐢 𝐳𝐚𝐬̌𝐭𝐨 𝐬𝐭𝐞 𝐣𝐞 𝐧𝐚𝐩𝐢𝐬𝐚𝐥𝐢, 𝐬̌𝐭𝐨 𝐯𝐚𝐬 𝐣𝐞 𝐧𝐚𝐠𝐧𝐚𝐥𝐨?

– Nije zdravo jer doslovce narušite zdravlje, a napisao sam je jer sam osjećao obvezu povjesničara i zov stotina tisuća nevinih pobijenih Hrvata u velikosrpskom genocidu. Svi mi očekujemo da će neke teške stvari za zajedničko dobro odraditi netko nepoznat drugi. Onda u jednom trenutku shvatite da je gluho doba noći, a taj “drugi“ ne pristiže, da ste taj “drugi“ zapravo vi sami, i da valja ustati i krenuti. Knjigu sam pisao godinama, sjedio, slabio vid i sve tjelesno što s tim ide. To je više od 700 stranica moga rukopisa, gotovo u cijelosti zahtjevnog historiografskoga govora, diskursa, pri čemu sam nastojao slijediti ideal kako dobra historiografija istodobno treba biti i književno djelo. Duhovni napor, gubitak nekih vještina i memorije osobnog života, to je posebna priča. Ujedno se i financijski devastirate, a nakon svega shvatite kako je tiho nestao vaš prethodni društveni život i da osim najuže obitelji komunicirate tek s još pokojim usamljenim jahačem kao što ste i sami.

Ja sam još i dobro prošao. Citirao sam na predstavljanju gospodina Hudelista, koji je 2005. godine krenuo pisati knjigu o sukobu Hrvata i Srba u 20. stoljeću, dakle ono o čemu govori i ova moja knjiga. Zbog te se knjige razbolio i praktično jedva živ ostao, a knjigu nije dovršio. Ja sam se, u nekom čudesnom hodočašću, uspio probiti kroz prašumu.

𝐓𝐯𝐫𝐝𝐢𝐭𝐞 𝐝𝐚 𝐬𝐮 𝐜̌𝐞𝐭𝐧𝐢𝐜𝐢 𝐢 𝐩𝐚𝐫𝐭𝐢𝐳𝐚𝐧𝐢 𝐢𝐳𝐯𝐫𝐬̌𝐢𝐥𝐢 𝐠𝐞𝐧𝐨𝐜𝐢𝐝 𝐧𝐚𝐝 𝐇𝐫𝐯𝐚𝐭𝐢𝐦𝐚, 𝐚 𝐨𝐧𝐝𝐚 𝐬𝐮 𝐮𝐩𝐫𝐞𝐠𝐥𝐢 𝐬𝐯𝐚 𝐩𝐫𝐨𝐩𝐚𝐠𝐚𝐧𝐝𝐧𝐚 𝐨𝐫𝐮𝐳̌𝐣𝐚 𝐝𝐚 𝐇𝐫𝐯𝐚𝐭𝐞 𝐨𝐩𝐭𝐮𝐳̌𝐞 𝐳𝐚 𝐠𝐞𝐧𝐨𝐜𝐢𝐝?

– Još gore od toga. Oklevetali su Hrvate za genocid nad Srbima preventivnom propagandom, s predumišljajem, već u lipnju 1941. godine, a onda počeli genocid nad Hrvatima. Nakon šoka koji je u velikosrpskim redovima usljedio uspostavom NDH 10. travnja 1941. godine, ne i komunista, jer oni tada nisu bili na suprotnoj strani od ustaša, usljedilo je konsolidiranje velikosrpskih redova. Već u lipnju 1941. godine velikosrpske snage imaju oblikovanu viziju i platformu daljnjeg djelovanja: stvoriti Veliku Srbiju provedbom općeg genocida nad Hrvatima koje prethodno treba snažno oklevetati. Tako krajem lipnja 1941. godine nastaju dva ključna dokumenta: “Homogena Srbija“ Stevana Moljevića, i “Valerijanov memorandum“ SPC. “Homogena Srbija“ je projekt, ono što treba napraviti, a to je stvoriti Veliku Srbiju i izvršiti opći genocid nad Hrvatima, dok je “Valerijanov memorandum“ propagandna poluga za izvršenje takvog projekta.

“𝐕𝐚𝐥𝐞𝐫𝐢𝐣𝐚𝐧𝐨𝐯 𝐦𝐞𝐦𝐨𝐫𝐚𝐧𝐝𝐮𝐦“ 𝐬̌𝐢𝐫𝐨𝐣 𝐣𝐚𝐯𝐧𝐨𝐬𝐭𝐢 𝐮 𝐇𝐫𝐯𝐚𝐭𝐬𝐤𝐨𝐣 𝐧𝐢𝐣𝐞 𝐩𝐨𝐳𝐧𝐚𝐭. 𝐒̌𝐭𝐨 𝐣𝐞 𝐭𝐨 𝐳𝐚𝐩𝐫𝐚𝐯𝐨 𝐢 𝐳𝐚𝐬̌𝐭𝐨 𝐣𝐞 𝐭𝐨 𝐯𝐚𝐳̌𝐧𝐨?

– Srpska pravoslavna Crkva izravno stoji iza besramne klevete Hrvata za genocid nad Srbima, te istodobno provedbe genocida nad Hrvatima već od lipnja 1941. godine. “Valerijanovim memorandumom“ treba mahati, i to pred nosom mnogih ignoranata koji s dozom apartheida i velikim neznanjem gledaju na Hrvate i njihove probleme. Od, primjerice, Carla Bildta i Efraima Zuroffa, do ovih moralnih jadnika i neznalica s domaćeg hrvatskog terena. A svakako da bi trebalo mahati i pred nosom rimskog biskupa Bergoglia, da ne govorimo o nosu njegove braće u vjeri i biskupstvu od Porfirija do Irineja iz Srpske pravoslavne Crkve.

“Valerijanov memorandum“ je službeni dokument SPC i predan njemačkim vojnim vlastima u Beogradu, a potom kao kleveta Hrvata raširen po čitavom svijetu. Memorandum je već u prvoj verziji od 24. lipnja 1941. godine oklevetao Hrvate za ubijanje više od 100.000 Srba. Druga verzija, plasirana najkasnije 8. kolovoza, kleveće Hrvate za ubijanje čak 180.000, a do rujna se već izlazilo s brojem od 300.000 pobijenih Srba u NDH, što je kasnije još uvećavano. Takve strašne klevete koje nemaju gotovo nikakve veze sa stvarnošću, ni 1 %, u knjizi to dokazujem, odaslane su izvan zemlje i snažnom propagandom velikosrpske mreže širene po čitavom svijetu. Takva sramotna laž ostala je nad Hrvatima do dana današnjega.

O kakvoj se propagandi i lažima radi može se vidjeti iz tvrdnji da su već u ljetu 1941. godine, primjerice, svi Srbi u kotarevima Imotski, Gospić, Glina, Grahovo, Korenica, Gračac, i nizu drugih, pobijeni i istrijebljeni. Riječ je o potpunim izmišljotinama što se lako može vidjeti i iz popisa stanovništva 1948. godine. Primjer nastranosti i dijaboličnosti takve propagande slučaj je kotara Lapac, pri čemu SPC kleveće Hrvate da su istrijebili Srbe, dok je istina izravno suprotna, Srbi su gotovo potpuno istrijebili Hrvate.

Izravna posljedica “Valerijanova memoranduma“ bio je pad vlade generala Simovića u Londonu i crnorukaško preuzimanje izbjegličke vlade te dovođenje Draže Mihailovića za ministra vojske, jednog od najvećih europskih zločinaca. U danima kada SPC plasira prvu verziju “Valerijanova memoranduma“, 23. lipnja 1941. počinje srpska pobuna u NDH. U istočnoj Hercegovini masovno stradavaju nedužni Hrvati, a na “srpski Vidovdan“, 28. lipnja 1941. Srbi čine i prvi genocidni zločin uopće na prostoru NDH. Pod vodstvom pravoslavnog popa Radojice Perišića vrše pokolj svega zatečenog stanovništva u Avtovcu, uključivo žene i djecu, te uništavaju čitavo neselje. Tako su Srbi počeli genocid nad Hrvatima uz istodobnu klevetu Hrvata za genocid nad Srbima. Sada ta propaganda izgleda sasvim prozirna, no nije bilo lako doći do ovakve rekonstrukcije i saznanja.

𝐎 𝐩𝐫𝐨𝐣𝐞𝐤𝐭𝐮 “𝐇𝐨𝐦𝐨𝐠𝐞𝐧𝐚 𝐒𝐫𝐛𝐢𝐣𝐚” 𝟏𝟗𝟒𝟏. 𝐧𝐞 𝐠𝐨𝐯𝐨𝐫𝐢 𝐬𝐞 𝐮 𝐬̌𝐤𝐨𝐥𝐬𝐤𝐢𝐦 𝐮𝐝𝐳̌𝐛𝐞𝐧𝐢𝐜𝐢𝐦𝐚, 𝐚 𝐧𝐞 𝐩𝐚𝐦𝐭𝐢𝐦 𝐧𝐢 𝐝𝐚 𝐣𝐞 𝐢𝐤𝐚𝐝 𝐬𝐩𝐨𝐦𝐞𝐧𝐮𝐭 𝐮 𝐯𝐫𝐢𝐣𝐞𝐦𝐞 𝐨𝐛𝐫𝐚𝐳𝐨𝐯𝐚𝐧𝐣𝐚 𝐮 𝐛𝐢𝐯𝐬̌𝐨𝐣 𝐝𝐫𝐳̌𝐚𝐯𝐢. 𝐀 𝐯𝐢𝐝𝐢𝐦 𝐝𝐚 𝐣𝐞 𝐫𝐢𝐣𝐞𝐜̌ 𝐨 𝐩𝐫𝐨𝐣𝐞𝐤𝐭𝐮 𝐕𝐞𝐥𝐢𝐤𝐞 𝐒𝐫𝐛𝐢𝐣𝐞 𝐢 𝐠𝐫𝐚𝐧𝐢𝐜𝐚𝐦𝐚 𝐤𝐨𝐣𝐞 𝐬𝐮 𝐒𝐫𝐛𝐢 𝐩𝐨𝐤𝐮𝐬̌𝐚𝐯𝐚𝐥𝐢 𝐨𝐬𝐭𝐯𝐚𝐫𝐢𝐭𝐢 𝐢 𝟏𝟗𝟗𝟏. 𝐧𝐚𝐩𝐚𝐝𝐨𝐦 𝐧𝐚 𝐇𝐫𝐯𝐚𝐭𝐬𝐤𝐮…

– Upravo tako. Taj je projekt dugo vremena bio potpuno prešućen, dok je hrvatska strana istodobno bila stigmatizirana i progonjena i za relativno sasvim bezazlena očitovanja. Hrvatska strana nikada nije izradila jedan takav dokument genocidnog i osvajačkog karaktera kao što je “Homogena Srbija“. Najviši velikosrpski interes bio je i jest da projekt “Homogena Srbija“ ostane u sjeni. I to je jedan od razloga zbog kojih su Hrvati goloruki ušli pod novu velikosrpsku agresiju i ponovno pretrpjeli seriju genocidnih zločina od 1990. do 1995

𝐏𝐫𝐞𝐥𝐢𝐬𝐭𝐚𝐯𝐚𝐣𝐮𝐜́𝐢 𝐤𝐧𝐣𝐢𝐠𝐮 𝐤𝐨𝐣𝐚 𝐣𝐞 𝐝𝐨𝐢𝐬𝐭𝐚 𝐨𝐩𝐬𝐞𝐳̌𝐧𝐚, 𝐝𝐚 𝐬𝐞 𝐳𝐚𝐤𝐥𝐣𝐮𝐜̌𝐢𝐭𝐢 𝐤𝐚𝐤𝐨 𝐣𝐞 𝐒𝐫𝐛𝐢𝐦𝐚 𝐨𝐛𝐧𝐨𝐯𝐚 𝐉𝐮𝐠𝐨𝐬𝐥𝐚𝐯𝐢𝐣𝐞 𝟏𝟗𝟒𝟓. 𝐛𝐢𝐥𝐚 𝐧𝐮𝐳̌𝐧𝐚 𝐤𝐚𝐤𝐨 𝐛𝐢 𝐳𝐚𝐭𝐚𝐬̌𝐤𝐚𝐥𝐢 𝐝𝐨𝐭𝐚𝐝𝐚𝐬̌𝐧𝐣𝐞 𝐳𝐥𝐨𝐜̌𝐢𝐧𝐞 𝐢 𝐝𝐨𝐤𝐫𝐚𝐣𝐜̌𝐢𝐥𝐢 𝐇𝐫𝐯𝐚𝐭𝐞 𝐤𝐨𝐣𝐢 𝐬𝐮, 𝐩𝐨 𝐧𝐣𝐢𝐡𝐨𝐯𝐨𝐣 𝐩𝐫𝐨𝐩𝐚𝐠𝐚𝐧𝐝𝐢, 𝐢𝐨𝐧𝐚𝐤𝐨, 𝐠𝐞𝐧𝐨𝐜𝐢𝐝𝐧𝐢? 𝐉𝐞𝐬𝐚𝐦 𝐥𝐢 𝐝𝐨𝐛𝐫𝐨 𝐳𝐚𝐩𝐚𝐳𝐢𝐥𝐚 𝐭𝐚𝐣 𝐝𝐞𝐭𝐚𝐥𝐣?

– Svaka Jugoslavija je zamrznuti konflikt i perspektivno neodrživ projekt. Ona, dakle, može poslužiti Hrvatima za okupljanje svoga etničkoga i povijesnog prostora, može Srbima za pokušaj stvaranja Velike Srbije, a može i nekim bosanskim Muslimanima za inauguriranje nacije i osvajanje prostora nepoznate veličine na štetu najprije starosjedilaca Hrvata, a onda i Srba i Crnogoraca. Malobrojni jugoslavenski nacionalisti ne mogu se prepoznati kao povijesni subjekt, prije kao sredstvo. Obje Jugoslavije nastale su nakon ratova. Međunarodne sile probleme ovoga prostora ne mogu razriještiti, a ni jedna nema potpunu prevagu, pa postupaju linijom odgode i prikrivanja problema.

Kao domaćica koja nakon večernjeg druženja pospremi stol i vidljive plohe, a brdo nečistog nabaca u sudoper za sutra. Ili službenik koji na radnom stolu prikuplja predmete koje ne može tek tako riješiti, pa ih stavlja na hrpu dok ih ne strpa u neku ladicu i pobjegne od njih do daljnjega. Eto to su Jugoslavije. Nekakvo napuhavanje da bi masonska organizacija iz nekih svojih razloga “višega reda“ htjela baš Jugoslaviju, to se u mojim uvidima nije potvrdilo. Drugi je problem što je velikosrpska mreža aktivna u angažiranju masonske organizacije po nekim protuhrvatskim principima, o čemu ja u knjizi ponešto govorim. Na toj osnovi vidim i sada neke pokušaje, no po svim pokazateljima ta Srbija neće uspjeti, a ne vidim po čemu bi masonska organizacija u takvim pokušajima mogla profitirati.

Stevan Moljević i njegovi četnici, kao najsnažnija struja srpske politike, Jugoslaviju su prihvaćali tek kao prijelazni oblik Velike Srbije. Nakon izvršenja planiranoga genocida “po uskrsu Jugoslavije“, svi preostali Hrvati bili bi smješteni u smanjenu Hrvatsku nad kojom bi bila uspostavljena srpska hegemonija. To bi bio veliki koncentracijski logor potpunog uništenja Hrvata. Socijalistička Republika Hrvatska nije bila takva Moljevićeva Hrvatska, ali je imala neke njezine elemente.

𝐁𝐨𝐣𝐢𝐭𝐞 𝐥𝐢 𝐬𝐞 𝐝𝐚 𝐜́𝐞 𝐯𝐚𝐬 𝐨𝐩𝐭𝐮𝐳̌𝐢𝐭𝐢 𝐳𝐚 𝐫𝐞𝐯𝐢𝐳𝐢𝐣𝐮 𝐩𝐨𝐯𝐢𝐣𝐞𝐬𝐭𝐢 𝐢 𝐣𝐨𝐬̌ 𝐠𝐨𝐫𝐞 – 𝐳𝐚 𝐫𝐞𝐡𝐚𝐛𝐢𝐥𝐢𝐭𝐚𝐜𝐢𝐣𝐮 𝐮𝐬𝐭𝐚𝐬̌𝐤𝐨𝐠 𝐩𝐨𝐤𝐫𝐞𝐭𝐚 𝐢 𝐍𝐃𝐇?

– Tko će me optužiti, a da bih ga se ja bojao? Optuživali su me još u Jugoslaviji kao studenta povijesti. Nisu mi dali da uđem u hram božice Klio, ali me ipak nisu zaustavili. No ovdje mogu reći da postoji jedan drugi rizik. Kada sam počeo raditi ovo djelo, krio sam što radim i pazio koje stranice otvaram na internetu. Nadamnom je vršen progon kao da je ovo Velika Srbija o čemu ovdje nema prostora podrobnije govoriti. Oko hrama velikosrpskog zločina i laži izgrađeni su čitavi sustavi strašila i zapreka, tabua i falsifikata, pa i represije, koji tjeraju ili zavode nepoželjne. Ja sam porušio te lubanje i kosti, prošao pokraj straža i srušio im stupove hrama. Knjiga je tu i sada više ništa nije isto.

Tko će mene optužiti za revizionizam i rehabilitaciju ustaša i NDH? Četnici koji su rehabilitirali jednog od najvećih europskih zločinaca Dražu Mihailovića i kojem dižu spomenike. Oni koji daju nazive ulica po Stevanu Moljeviću, jednom od najmonstruoznijih zločinaca Europe. Ili oni koji to ne vide, a mene bi vidjeli? A gdje su tek povijesne činjenice.

Primjerice, u srednjoj Dalmaciji niti jedno srpsko selo nije uništeno. Kakve su to onda “strašne“ ustaše? U Imotskoj krajini prije rata i poslije rata postojala su i postoje sela u kojima ima pravoslavaca izjašnjenih kao Srbi, Glavina Donja, Nebriževac ili Crnogorci. Tko je tu pretrpio genocid? Pravoslavaca, izjašnjenih kao Srbi, bilo je i u zaseocima na Tijarici, kod Aržana, u Svibu, pa tko je tu pretrpio genocid? Ili u zaseocima u Dicmu, Lučanima, Biteliću? Ili u zaseocima Kaštelanske zagore, Broćancu, Ublima, Radošiću, nekolicini kuća u Brštanovu? Tko je tu pretrpio genocid? Kakav je to genocid ako ni jedan zaseok u kojem su živjeli Srbi nije, ne samo istrijebljen, nego ni pretrpio i jedan masovni zločin. A što je najzanimljivije, kad već govorimo o tim “strašnim“ ustašama i toj “strašnoj“ NDH, na istom tom prostoru srednje Dalmacije, srpski zločinci su pobili tisuće i tisuće potpuno nedužnih hrvatskih civila, uključivo i nebrojene žene i djecu, od Mosora i Kamešnice do Biokova, od Krke do Neretve.

𝐍𝐞𝐭𝐤𝐨 𝐜́𝐞 𝐫𝐞𝐜́𝐢 𝐝𝐚 𝐛𝐫𝐚𝐧𝐢𝐭𝐞 𝐍𝐃𝐇?

– NDH je bila brod koji je puštao na sve strane. U NDH su Srbi provodili genocid nad Hrvatima i tko želi više o tome znati neka uzme moju knjigu u ruke. U tom smislu je i postojeća paradigma o “strašnim“ ustašama na neki način tvorevina velikosrpske propagande. Prava je, međutim, istina da ustaše do ljeta 1941. i srpske pobune nisu činili nikakve posebne zločine prema Srbima, to svatko može provjeriti u mojoj knjizi, te da su funkcionirali kao neka vrsta narodne samoobrane od velikosrpskoga genocida. Ne bi se, dakle, smjelo i dalje nasjedati na srpsku propagandu, niti bi trebalo s prljavom vodom nekih ustaša izbacivati i hrvatsko dijete. Tu moramo izoštriti pogled. Također, postoji nekoliko konceptualnih rješenja koje je afirmirala NDH i koja nisu nadomještena naročito uspješnijima. Primjerice, hrvatska nacija kao zajednica ravnopravnih katolika, muslimana i pravoslavaca. Također i pristup obrani hrvatske granice na Drini. I jedno i drugo je i danas aktualno i pripada korpusu moderne europske političke podloge, naravno uz specifičan pristup u odnosu na Drinu.

𝐊𝐚𝐤𝐨 𝐬𝐞 𝐮 𝐬𝐯𝐞 𝐭𝐨 𝐮𝐤𝐥𝐚𝐩𝐚𝐣𝐮 𝐬𝐫𝐩𝐬𝐤𝐞 𝐭𝐞𝐳𝐞 𝐨 𝐮𝐬𝐭𝐚𝐧𝐜𝐢𝐦𝐚 𝐢 𝐚𝐧𝐭𝐢𝐟𝐚𝐬̌𝐢𝐳𝐦𝐮?

– Pitanje srpskih pobuna, “ustanaka“, ključno je u NDH 1941. godine, a nedovoljno je poznato ili krivotvoreno. Zbog boljeg razumijevanja šire prikazujem uspostavu Banovine Hrvatske u Kraljevini Jugoslaviji 1939. godine. Ona je nastala mirnim putem uz suglasnost i ključnih čimbenika međunarodne scene.

Nisu je uspostavili ni fašisti ni nacisti i nisu je vodili ni Pavelić ni ustaše. Pa ipak je i na takvu demokratsku Hrvatsku organiziran pokret “Srbi na okup“, koji se pretvorio u pravu prijetnju oružane pobune. Vojska je već do 1941. godine izišla na ekstremne srpske pozicije, to je učinila i SPC, to je činio i Srpski kulturni klub, a Srbi su snažno razvijali i dvije paravojne organizacije civila, četništvo i sokolaštvo, koje su bile ekstremno indoktrinirane, naoružavane i vojno obučavane. Sve to ukazuje da bi do oružanog okršaja Hrvata i Srba došlo i u Kraljevini Jugoslaviji i da se nije dogodio napad sila Osovine. Već je i Maček imao silnih problema s otvorenim četništvom, tako da je u cilju obrane Banovine počeo i represivne mjere. Po raspadu Jugoslavije. Hrvati su nastavili osnovno konstituiranje države, sada NDH, a Srbi su nastavili pobunjeničko gibanje i prenijeli ga s Banovine na NDH. Već u svibnju oni pokušavaju pokrenuti “Jurjevdansku“ pobunu (“Đurđevdansku“), no ona ne dobiva šire razmjere. Od kraja lipnja 1941. godine krenuli su u širu “Vidovdansku“ pobunu, posebno u istočnoj Hercegovini. Krajem srpnja nastavljaju s “Ilindanskom“ pobunom i širenjem oružane agresije pri čemu čine daljnje masovne zločine genocidnih razmjera nad Hrvatima. Srbi “ustanke” nisu dizali spontano, zbog nekakvih ustaških zločina, niti to ima ikakve veze s antifašizmom, već planirano i organizirano, sa svojom ideologijom, ikonografijom i ciljevima, nošeni protuhrvatskom mržnjom i strastima. To se s fascinantnom sličnošću ponavlja i 1990., odnosno 1991. godine.

U tom smislu, žrtve krivotvorine su i hrvatski partizani. Iz građe se vidi da nisu hrvatski partizani noć u kojoj su sve krave crne. Poraz sila Osovine bio je neminovan i mnogi hrvatski ljudi su mogli vidjeti prijeteću opasnost općeg velikosrpskog genocida nad Hrvatima. Valjalo je zadržati oružje u rukama. Zbog toga treba izoštriti pogled u odnosu na partizane Srbe i u pitanju provedbe “poratnog pokolja Hrvata“, kako ja nazivam partizansku fazu genocida nad Hrvatima od listopada 1944. do lipnja 1945. godine. Prije toga provedena je četnička faza genocida. Istodobni zločini komunističke revolucije zasebno su događanje s vlastitom genezom.

𝐏𝐫𝐨𝐤𝐚𝐳𝐚𝐥𝐢 𝐬𝐭𝐞 𝐢 𝐧𝐞𝐤𝐞 𝐇𝐫𝐯𝐚𝐭𝐞 𝐤𝐨𝐣𝐢 𝐬𝐮 𝐒𝐫𝐛𝐢𝐦𝐚 𝐩𝐨𝐬𝐥𝐮𝐳̌𝐢𝐥𝐢 𝐳𝐚 𝐩𝐫𝐨𝐯𝐞𝐝𝐛𝐮 𝐩𝐚𝐤𝐥𝐞𝐧𝐨𝐠 𝐩𝐥𝐚𝐧𝐚 𝐥𝐢𝐤𝐯𝐢𝐝𝐚𝐜𝐢𝐣𝐞 𝐇𝐫𝐯𝐚𝐭𝐚 𝐢 𝐢𝐳𝐥𝐚𝐬𝐤𝐚 𝐧𝐚 𝐦𝐨𝐫𝐞.

– Dosta prostora dao sam obradi Jure (Đure) Vilovića i osvjetlio ga u nepoznatom svijetlu prave sitne duše i, bez pretjerivanja, moralnog jadnika gotovo u svakom pogledu. Za razumijevanje “modusa operandi“ velikosrpskog uništavanja Hrvata historiografski je vrlo značajan, a vidio sam da nije dovoljno duboko osvjetljen, te da je neprecizno i lociran kao orjunaš, Jugoslaven. No ja sam pokazao da je on prezirao jugointegraliste i da je bio posrbica, četnički zločinac koji je pozivao na potpuni nestanak hrvatskog naroda prijelazom na srpstvo. Karijeru je okrunio radom u vrhu propagadne četničkog pokreta Draže Mihailovića, odmah uz Stevana Moljevića. Četnicima je propagandno marljivo služio i posebno im bio vrijedan kao “Hrvat“. Život je konačno završio plačući nad samim sobom. Ukazujem na fascinantnu sličnost takvog Vilovića s kasnijom pojavom nekolicine novinara-pisaca podrijetlom Hrvata, čak i u današnjoj Republici Hrvatskoj, pa se zaključci nameću sami od sebe.

𝐍𝐚 𝐩𝐫𝐞𝐝𝐬𝐭𝐚𝐯𝐥𝐣𝐚𝐧𝐣𝐮 𝐤𝐧𝐣𝐢𝐠𝐞 𝐮 𝐒𝐩𝐥𝐢𝐭𝐮 𝐫𝐞𝐤𝐥𝐢 𝐬𝐭𝐞 𝐤𝐚𝐤𝐨 𝐬𝐮 𝐬𝐥𝐮𝐳̌𝐛𝐞𝐧𝐢 𝐚𝐫𝐡𝐢𝐯𝐢 𝐩𝐫𝐞𝐩𝐮𝐧𝐢 𝐟𝐚𝐥𝐬𝐢𝐟𝐢𝐤𝐚𝐭𝐚 𝐤𝐨𝐣𝐢 𝐬𝐮 𝐩𝐨𝐬𝐭𝐚𝐯𝐥𝐣𝐞𝐧𝐢 𝐝𝐚 𝐡𝐫𝐯𝐚𝐭𝐬𝐤𝐞 𝐩𝐨𝐯𝐣𝐞𝐬𝐧𝐢𝐜̌𝐚𝐫𝐞 𝐨𝐝𝐯𝐞𝐝𝐮 𝐧𝐚 𝐤𝐫𝐢𝐯𝐢 𝐭𝐫𝐚𝐠 𝐢 𝐝𝐚 𝐢𝐬𝐭𝐢𝐧𝐚 𝐨𝐬𝐭𝐚𝐧𝐞 𝐧𝐞𝐝𝐨𝐬𝐞𝐠𝐧𝐮𝐭𝐚?

– Kada vas zanatu i etici povjesničara uče Mate Suić, Petar Selem, Ljubo Boban, Nada Klaić ili Mirjana Gross, da još neke druge iznimne osobe ovdje ne spominjem, onda je za vas kritičko mišljenje preduvjet i osnova na kojoj možete pokušati pisati povijest “onako kako je to zaista bilo“. Pri tome je odnos povjesničara prema izvoru temeljni moment historiografske kreacije. Svaki izvor mora se svestrano vrednovati, provesti kritiku izvora. Dokumenti u arhivima mogu biti krivotvorine nastale u suvremenosti događaja ili naknadno pa “uvaljene“ među drugu arhivsku građu. Mogu biti potpune ili djelomične krivotvorine. I tako dalje. U knjizi ukazujem na veći broj krivotvorina, no za to valja uzeti knjigu u ruke. Jako vidljivi dio današnje hrvatske historigrafije, posebno mislim na neke katedre suvremene povijesti čiji se čelni ljudi ističu svojim najčešće protuhrvatskim politikantskim komentiranjem svakodnevnice, daleko je na nižim granama od srpske, a nažalost i daleko je na nižim granama u odnosu na onu koja se razvila u komunističkoj Hrvatskoj.

Za Odsjek za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu na kakvom sam ja studirao čak i u vremenu komunizma, bila bi sramota da predavaju pojedinci koji danas predavaju i deformiraju nove generacije hrvatskih povjesničara. U svakom slučaju, htio sam poručiti i nešto drugo: moramo pisati hrvatsku povijest čak i u slučaju da nam je uskraćena neka prvorazredna arhivska građa. Ako nam Srbi ne daju naše arhive koji se sada nalaze u Beogradu, što ćemo sjesti i kukati? Povjesničar mora pronaći način i davati odgovore na ključna pitanja svoje generacije.

Autor: Snježana Šetka

Izvor: Slobodna Dalmacija,

4. studenog 2018.