Anđelko Barun: Odnos katolika i pravoslavaca

Katolici i pravoslavci u Osmanlijskom Carstvu imali su isti pravni položaj. Tako je načelno bilo i u BiH. I jedni i drugi držani su rajom i nevjernicima. Bilo bi sasvim normalno da su se ujedinjenim snagama borili za svoj bolji položaj. Ali, nažalost, nije bilo tako

1

Katolici i pravoslavci u Osmanlijskom Carstvu imali su isti pravni položaj. Tako je načelno bilo i u BiH. I jedni i drugi držani su rajom i nevjernicima. Bilo bi sasvim normalno da su se ujedinjenim snagama borili za svoj bolji položaj. Ali, nažalost, nije bilo tako.

Njihovi su međusobni odnosi bili opterećeni, prije svega nastojanjem pravoslavnih patrijarha, mitropolita i vladika da pod svoju vlast stave sve kršćane. Tražili su i dobivali od Visoke porte u Carigradu potporu i naredbu da im se moraju pokoravati „svi koji se krste i prave znak križa”. S dobivenim fermanom patrijarh bi se uputio u pratnji janjičara po teritoriju svoje patrijaršije tražeći pokornost i crkvene poreze jednako od katolika kao i od pravoslavnih. Zato su bosanski biskupi, franjevci i katolički puk svim silama nastojali otkloniti tu opasnost, oduprijeti se pokušajima podjarmljivanja, i sačuvati svoju vjersku samostalnost. Tu su uzroci sukoba katolika i pravoslavaca u osmanlijskoj Bosni.

Prednost pravoslavaca

Osvajanjem Carigrada sultan je preuzeo ulogu bizantskoga cara te je birao i uvodio u službu visoke službenike Pravoslavne Crkve (patrijarhe, mitropolite, arhiepiskope i episkope). Carigradski patrijarh držao je sebe vrhovnim poglavarom svih kršćana u Carstvu. Srpski patrijarh u Peći svojatao je sebi vrhovnu vlast nad svim kršćanima za područje srednjega i zapadnog Balkana. Bio je podložan sultanu koji ga je i uvodio u službu. I svi su drugi visoki predstavnici Pravoslavne Crkve na teritoriju Osmanlijskoga Carstva bili pod nadzorom Visoke porte. Stoga pravoslavlje za Osmanlije nije predstavljalo nikakvu opasnost jer njihov najviši crkveni dostojanstvenik nije imao nikakve mogućnosti pokrenuti kakvu akciju protiv vlasti.

S katolicima je sasvim drukčije. Vrhovni katolički poglavar, papa, ne samo da je mogao nego je i pokretao križarske ratove protiv Osmanlija. Stoga su ga držali glavnim neprijateljem Carstva i islama. Smatrali su, ako već netko ne želi prihvatiti islam, bolje je da bude pravoslavac nego katolik. Taj svoj bolji položaj predstavnici Pravoslavne Crkve znali su iskoristiti i od Porte isposlovati fermane koji su im omogućavali prevoditi katolike na pravoslavlje i opteretiti ih crkvenim porezima. Patrijarsi su išli dotle da su provinciju Bosnu Srebrenu stavili pod jurisdikciju carigradskih, odnosno srpskih patrijarha i vodili je kao Piskopija đaura Crkve duhovnika Latina u sandžaku Bosanskom.

Bosanski je biskup bio u Đakovu, izvan dometa osmanlijske vlasti. I apostolski vikari koji su od 1735. godine djelovali u BiH nisu dobivali berat, tj. sultanov ukaz da službeno predstavljaju katolike. Predstavnici Pravoslavne Crkve dobivali su berat, ali su ga skupo i plaćali. Tako je mitropolit Metrofan kupio položaj carigradskoga patrijarha za 64 000 dukata. Uloženi novac za berat namirivali su od podložnih svećenika i vjernika. Osmanlijske su im vlasti davale potporu i oružanu pomoć u tom poslu. Poslije pada Despotovine, Pećkoj su patrijaršiji nametnuti veliki porezi. Ona ih je rasporedila na mitropolije, episkopije i manastire. Kada to nije bilo dovoljno, pećki su patrijarsi i od katolika tražili iste poreze. Da bi to u praksi mogli ostvariti, kupovali su fermane u kojima je pisalo da im se i katolici moraju pokoravati.

Razumljivo je da su se franjevci, kao predstavnici katolika, tužili na takve postupke. Nisu smjeli kazati da su papini podanici, jer bi time otežali svoj položaj, nego da su drugoga obreda pa da nemaju nikakve veze s pravoslavnim patrijarsima. Parnice bi se rješavale pred osmanlijskim sudovima. Budući da u šerijatu, po kojem se sudilo, nema ništa o svađama raje međusobno, rješenje spora ovisilo je o uviđavnosti sudca. Nezadovoljna je strana mogla tražiti povoljnije rješenje u Carigradu i od sultana dobiti ferman u svoju korist. Fermani su se istoga sadržaja umnažali u korist jedne ili druge strane. Dobiti parnicu ili ferman u svoju korist trebalo je mnogo intervencija i novca. Stoga su osmanlijskim vlastima bili u interesu sukobi katolika i pravoslavaca kako bi i od jednih i drugih izvukli što više novca.

Napeti odnosi

Prvi osmanlijski dokument koji govori o napetim odnosima između katolika i pravoslavaca jest ferman Bajazita II. iz 1498. godine. Sultan zabranjuje patrijarsima i metropolitima nasrtati na katolike te da im moraju vratiti sve što je protupravno uzeto. Sukobi će se, ipak, nastaviti, protezat će se tijekom sljedeća tri stoljeća. Postoji preko 100 dokumenata koji svjedoče o pokušajima podjarmljivanja katolika i intervencijama franjevaca. Sultan Selim I. naređuje 1514. godine  „patrikama i metropolitama, da od fratara nikakva danjka ne traže”. U Bosni su nameti pravoslavnih vladika učestali posebno u drugoj polovini 16. stoljeća, kada počinje masovno naseljavanje pravoslavaca s njihovim svećenicima na prostore sjeveroistočne Bosne. Franjevci i katolici u Bosni podnijeli su 1567. godine tužbu sultanu u Carigrad protiv patrijarha i mitropolita koji „hoće s nama i našim svetinjama i sa svim crkvenim poslovima da raspolažu, pa ih doista i preuzimaju”. Biskup Ogramić izvješćuje 1672. godine: „Raskolnici… ne prestaju naše katolike kod Turaka ljuto progoniti, sileći ih, da prijeđu na njihov obred i da im plaćaju poreze. U tu svrhu od turskog cara prečesto donose veoma stroge povelje, s pomoću kojih na turskim sudovima sile nas, da ostavimo našu svetu crkvu i njima se podložimo.”

Pećki patrijarh Kalinik (Stanislav) u tri navrata od 1662. do 1669. dolazio je u Bosnu s dopuštenjem iz Carigrada da stavi katolike pod svoju vlast. Da bi ga se oslobodili, fratri su morali platiti 800 000 jaspri. Kada je pećki patrijarh 1697. godine ponovno došao u Bosnu, sam je Mehmed-paša donio presudu u korist fratara. Polovinom 18. stoljeća pisao je fra Filip Oćevac Danijelu Farlatiju za njegovo djelo Illyricum sacrum o vladikama u Bosni: „Mi u njima imamo ljuće dušmane, negoli su sami Turci, jer nikada ne prestaju raditi o tome da nas sprave pod svoju vlast.”

Godine 1760. došli su pećki patrijarh Diokles i mitropolit kosovski s velikom pratnjom janjičara u Sarajevo s namjerom podložiti sve kršćane pod svoj obred i tražiti crkvene poreze i od katolika. Suđenje je zakazano u Travniku. Fratrima je rečeno: „Ako hoćete dobiti parnicu, najprije saspite 20 kesa novca u državnu blagajnu.” Dati što paša traži ili prihvatiti pravoslavlje, druge nije bilo. Fratri su obećali dati novac i stoga je presuda glasila: patrika i metropolić nemaju nikakva prava nad vama fratrima ili nad svjetovnjacima rimokatolicima… jer ferman ne može biti iznad hatišerifa (ahd-name).

Posljednji pokušaj podčinjavanja katolika pod svoju vlast pokušao je učiniti mostarski vladika Ananija. Fratre je pozvao u Mostar 1781. godine da im saopći kako se ne smiju kretati po njegovu teritoriju bez njegova dopuštenja i da moraju njemu plaćati crkveni porez. Fratri su mu pismeno odgovorili da se ne može nikada dogoditi da on podloži fratre i katolike pod svoju jurisdikciju.

Bolji odnosi između katolika i pravoslavnih nastaju u 19. stoljeću buđenjem nacionalne svijesti i težnjom za ujedinjenjem svih južnoslavenskih naroda.

 

 

Izvor: Svjetlo riječi

1 komentar
  1. Joso Lazanja kaže

    Ovaj prilog o previranjima u Bosni je lijepo i sazeto prikazao, kolike su muke imali Katolici da se odrze u Bosni. Covijeku koji je samo nepristani promatrac hrvatso-srpskih stvarnosti, rekao bi za stanje u Bosni pod Turcima, da zasto bi Katolici optuzivali Pravoslavne kada su vlast imali Turci.
    Medutim, kada se stvari stave pod ‘mikroskop’, onda se jako lijepo vidi, kako su Pravoslavni nadbrojili Katolike u Bosni. Pravoslavna Crkva se nemoze ozbiljno stavljati na vagu istovijetnosti s Katolickom Crkvom. Dok jedna drzi Boga kao apsolutnoga Vladara, komu se valja pokoravati i cudoredno zivjeti, gdje je; ljubi svoga bliznjega… Druga strana, stavlja Boga u svoju sluzbu, u svrhu politicke i privredne premoci, tamo gdje Ona zeli, pa ako si na Njenom nisanu, ostaje ti da se boris, a ako nemozes, onda ili si progutan ili istisnut.
    Cini se da srpsko bilo ima jednu nadprosijecnu “vrlinu”. Sa svojom Crkvom na celu, oni su pravi majstori; obmane, ucijene, lazi i dvoznacajnog govora. Ne samo da im je prirodno prisvajati, oni hoce da se selis. A ako neces ‘milom’, a bome hoces Silom. Stranac koji nas promatra, ni nemoze to razumjeti, ali nama to nebi trebalo biti sporno.
    Ovdje uzimam priliku preporuciti knjigu: POVIJEST KATOLICKE CRKVE MEDU HRVATIMA. Pisci: J Buturac i
    A Ivandija

Ostavi odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.