Ivan Rendeo: Hrvatsko-dalmatinski novci

 U povijesti hrvatskoj za vremena narodne samostalnosti uz geografske oznake Hrvatska, Slovinska zemlja ili kasnije Slavonija, i Bosna javlja se kao poseban geografski pojam još i ime Dalmacija. Taj je naziv u direktnoj vezi s istoimenom starom rimskom provincijom, ovelikom pokrajinom, koja se prostirala od obale Jadranskog mora daleko u kopno, sve do rijeke Drine u glavnom. Kad su se Hrvati naselili na zemljištu te stare Dalmacije, osnovali su pomenute svoje glavne plemenske oblasti. Ali neki dijelovi Jadranskog primorja s nekoliko prastarih utvrđenih gradova na samoj obali morskoj zadržali su kao ostatci starog latinskog stanovništva izniman politički položaj i izvjesnu samostalnost te neodvisnost od hrvatske države.

Taj dio Jadranskog primorja poznat je u hrvatskoj povijesti pod zajedničkim svojim imenom: Dalmacija, koju su sačinjavali otoci: Krk, Rab i Osor te pet gradova: Zadar, Trogir, Split, Dubrovnik i Kotor. Svi su ovi gradovi živjeli posebnim svojim životom a političko njihovo područje protezalo se jedva koju tisuću koraka izvan gradskih zidina.

Sva ostala zemlja na tvrdom kopnu kao i većina otoka sačinjavahu glavnu i središnju hrvatsku oblast, t. j. samu Hrvatsku. Stanovnici Dalmacije bili su ostatci starog rimskog provincijskog stanovništva, koje je govorilo latinski. Tadašnji savremeni pisci nazivlju te stanovnike Romanima. Latinski jezik ostao je i kasnije, kroz čitav srednji pa i novi vijek, službenim jezikom dalmatinskih gradova, premda se je polagano, tokom stoljeća naselilo u njima mnogo hrvatskog elementa, koji im je podao posve drugačiju, novu, slavensku oznaku.

U političkom pogledu potpadala je Dalmacija u 7. i 8. stoljeću pod vlast Bizanta, no neposredna blizina hrvatske države i odnosi s njome bili su uzrokom, da se je već u 9. vijeku počeo u dalmatinskim gradovima osjećati manji ili veći politički utjecaj Hrvata i Hrvatske.

Tako je Dalmacija morala već knezu Zdeslavu (878.—879.) plaćati godišnji danak, a kralj Stjepan Držislav (969.—997.) pripojio ju je hrvatskoj državi, izuzevši gradove Dubrovnik i Kotor, koji su dosta rano ispali iz hrvatskog sredovječnog pojma Dalmacije, i okrunio se prvi od hrvatskih vladara ne samo kao kralj Hrvatske nego i Dalmacije. Do Držislava nosili su hrvatski vladari samo titulu: »rex Chroatorum«, a iza njega se oni s ponosom nazivlju: »reges Dalmatiae et Chroatiae«.

Ujedinjenje Dalmacije s Hrvatskom još je jače utvrđeno oko god. 1069., kada je Bizant svoja prava na Dalmaciju predao kralju Petru Krešimiru IV. Od tada je »regnum Dalmatiae et Croatiae« jedan jedinstveni upravni i međunarodno priznati teritorij.

Mletačka republika, najopasniji takmac i protivnik hrvatske države, već je od najstarijih vremena pohlepnim okom gledala na utvrđene dalmatinske gradove i neprestano nastojala, da ih bilo kako otme ispod vlasti hrvatskog kralja. Lijepi ovi gradovi i brojno otočje pred njima imalo je da posluži kao najsigurniji put za mletačku političku i trgovačku ekspanziju prema Istoku.

Premda je Dalmacija od vremena Petra Krešimira IV. sačinjavala s Hrvatskom jedno jedinstveno kraljevstvo, gradovi Zadar, Trogir i Split ostali su i nadalje uređeni i bili upravljani kao autonomne općine. Taj momenat je Venecija počela izrabljivati i vješto se uplitati u hrvatske državne poslove a osobito u poslove autonomnih gradova nastojeći da ih pridobije pod svoju vlast.

U tom je nastojanju pomagala Veneciji osobito Bizantija, kada je 995. i 1085. prenijela na Mletke tobožnje svoje političko pravo na Dalmaciju, premda ga je već ranije prestala da izvršuje. Pa ni za prestanka hrvatske narodne države, kada je Hrvatska stupila u personalnu uniju s Ugarskom, 1102., to mletačko nastojanje nije prestalo. šta više, zbog udaljenosti ug. hrvat. vladara Venecija je postala još odlučnija pa je bila postigla i neke uspjehe, jer su se pojedini gradovi počeli da priklanjaju njezinoj moći. No ovom širenju mletačke političke vlasti po dalmatinskim gradovima kao i po teritoriju stare Hrvatske učinio je barem za neko vrijeme kraj ug. hrvat. kralj Ludovik I. (1342.—1382.).

Poslije uspješnog ratovanja prisilio je on Veneciju mirom u Zadru (18. II. 1358.) te se odrekla svih hrvatskih i dalmatinskih gradova i otoka. No Mlečani se ni iza ovog, za njih vrlo nepovoljnog mira, nisu smirili.

Vješto izrabljujući političke smutnje, koje su iza smrti Ludovika I. bijesnile po svim dijelovima hrvatskog kraIjevstva Venecija je svoje nastojanje napokon s uspjehom završila time, što je 9. VII. 1409. kupila od kralja Ladislava Napuljskog za 100.000 dukata ne samo sve krajeve i gradove, koje je on onoga časa u svojoj vlasti imao, nego i sva njegova vladarska prava na kraljevinu Hrvatsku i Dalmaciju. Već u kolovozu 1409. preuzela je Venecija Zadar, otok Pag i hrvatske gradove Vranu i Novigrad. U rujnu iste godine podvrgao joj se otok Rab i grad Nin a do konca godine i otoci Cres i Osor s Lošinjem. Pozivajući se na ugovor s kraljem Ladislavom Venecija je uporno radila na tome, da zaposjedne i ostale dijelove Dalmacije i Hrvatske, no to nije išlo tako lako, već je Venecija morala voditi dva teška rata s kraljem Žigmundom.

Za prvog rata kupila je od Sandalja Hranića Ostrovicu i Skradin, ali Hrvati te gradove opet osvoje. Ali 30. X. 1412. dade se pod zaštitu Mlečana Šibenik. U travnju 1420. pokoriše se Veneciji otoci Brač, Hvar i Korčula, 22. VI. iste godine pade pod njezinu vlast i tvrdi Trogir, dok joj se 28. VI. 1420. kao posljednji od dalmatinskih gradova ne pokori i grad Split. No Mletačka republika nije bila još ni sa svim tim uspjesima zadovoljna.

U siječnju 1444. dođoše pod njenu vlast plemićka općina Poljica i tvrdi Omiš. God. 1452. osvojiše Mlećani Krajinu makarsku i prikučiše se teritoriju Dubrovačke republike. Tako je pod Veneciju dospjelo čitavo naše primorje sa svim otocima. Od sjevernih otoka bio je još jedini Krk slobodan u rukama knezova Frankapana, no i njega zauzeše lukavi Mlečići prevarom 22. II. 1480. Za vlade ug.hrvat kralja Vladislava II. mnogo se je radilo 1510.—1512., da se od Venecije oslobode osvojeni dijelovi Hrvatske i Dalmacije, no do rata nije došlo. Tako je u vlasti Mlečana ostalo sve ono, što su od 1409. do 1480. podvrgli pod svoju vlast.

Sa širenjem mletačke vlasti širio se i geografsko-politički pojam Dalmacije. Uz stara tri dalmatinska grada (Zadar, Trogir, Split) sačinjavali su sada pokrajinu Dalmaciju i svi oni hrvatski gradovi, krajevi i otoci, koji su oteti od teritorija Hrvatske i podvrgnuti pod vlast mletačku. Drugačije je bilo s Dubrovnikom. On je priznavao mletačku vlast samo u 13. i u prvoj poli 14. vijeka; kasnije se razvio u samostalnu republiku i nikada više nije potpao pod pojam Mletačke Dalmacije.

Kotor je dospio pod Veneciju 1420. No kako je on teritorijem Dubrovačke Republike bio odijeljen od mletačke Dalmacije, sačinjavao je zajedno s Bokom posebnu pokrajinu, zvanu Albanija. Najstariji svoj posjed, stečen 1409. do 1480.,, nazvali su Mlečani »acquisto vecchio« (stari posjed). Taj se geograf. polit. pojam Dalmacije održao kroz čitav 15. i početak 16. vijeka, dok se nije pojavio opasni mletački protivnik, Turska, koja se iza pada Bosne 1463. počela primicati moru. U žestokom naletu Turci su ovladali čitavom Hrvatskom, a Venecija je izgubila skoro sve svoje kopnene posjede. Odsada Dalmaciju kroz jedno dvije stotine godina tvore samo utvrđeni gradovi uz more i svi otoci, a Hrvatska potpade pod geograf. polit. pojam turske Bosne. Mirom, sklopljenim iza Kandijskog rata (1644.—1669.) između Venecije i Turske, Mlečani su se doduše morali da odreknu otoka Kandije (Krete), ali im je zato uspjelo, da opet prošire svoj posjed na teritoriju stare Hrvatske i to tako, da je nova mletačko turska granica (linea Nani) tekla podalje od mora, od Novigradskog zaliva do ušća Cetine.

Makarsko primorje, koje je tom prilikom trebalo da potpadne pod Tursku, nije o tome htjelo ni da čuje, nego je i nadalje priznavalo mletačku vlast. Tako je Venecija iza ovog rata bila gospodar ne samo krajeva Hrvatske, ograničenih lineom Nani, nego i PoIjica i Makarske krajine, a na sav taj posjed i opet se protegnuo naziv Dalmacija.

Poslije pobjedničkog Rata za oslobođenje (1683.—1699.) mirom u Karlovcima određena je, među ostalim, i nova granica između Turske i Venecije i fiksirana aktom od 14. VII. 1700. Granična crta povučena je vrlo jednostavno, mjesta Knin, Vrlika, Sinj, Vrgorac i Gabela spojena su ravnom linijom, jedino je oko tih varošica ostavljen prostor od jednog sata hoda u polukrugu prema Bosni kao obrambeni pojas. Nova granica je nazvana »linea Grimani« a sav novo dobiveni teritorij »nuovo acquisto«.

Ime Dalmacija prošireno je time još dublje u teritorij stare Hrvatske. Kad je Turska 1714. iznenada otela Veneciji Peloponez (Moreju), buknuo je novi rat. Mletačko je oružje na bosanskoj granici imalo dosta sreće pa je zauzet čak i Mostar i Počitelj. No opće političke prilike u Europi učinile su kraj ovome ratu i u Požarevcu je 1718. načinjen mir, kojim su mletački interesi jako izigrani. Venecija je izgubila Moreju, tek joj je nešto pomaknuta granica na račun Bosne. Nova granica je utvrđena između 1721. i 1733. i nazvana »linea Mocenigo«, ona se nije mijenjala sve do pada Venecije 1797. Požarevačkim mirom stečeni posjed nazvan je »acquisto nuovissimo« i s njime je ime mletačke Dalmacije doseglo svoje najveće proširenje.

Tako se od malene pokrajine razvio tokom stoljeća novi i širi pojam Dalmacije, kako ga danas shvaćamo i poznajemo, a izbrisano je ime Hrvatske, koja je nekada upravo na teritoriju današnje Dalmacije imala svoje političko središte.

Mletačka Dalmacija nije bila upravljana kao jedinstvena pokrajina. To je zapravo bio skup autonomnih državica, t. j. pojedinih gradova i otoka sa svojim okolišem. Teško je naći i dvije općine s istim zakonima, jer je svaka imala poseban svoj statut, mješavinu rimskog prava i mletačkih zakona. Općine su same upravljale svojim komunalnim poslovima, a vlast su dijelila dva staleža, plemstvo i građanstvo. Gradovi su imali svoju municipalnu slobodu, kako su je imali i nekada pod bizantskim i hrvatskim vladarima. Ta se sloboda pokazivala i time, što su gradovi bili utvrđeni jakim zidinama, što je bio privilegij samo slobodnog municipija.

U doba naše samostamosti imali su ti gradovi osobit položaj u hrvatskoj državi. Kako su bili zapravo savez slobodnih gradova i sačinjavali posebnu pokrajinu, imali su i svoj zajednički sabor, obično u Zadru. Tako je Zadar i za Venecije ostao glavnim gradom Dalmacije.

Stanovništvo u gradovima nije imalo jednaka prava i dijelilo se u više klasa. Najugledniji stalež bilo je svećenstvo. Svaki je grad još od starih vremena imao svoga biskupa, koji je u gradskom životu igrao vrlo uglednu ulogu. Drugi stalež su bili plemići, članovi starih, bogatih i uglednih familija. Oni su sjedili u gradskom vijeću, između njih su se samo birali upravljači i časnici grada. Građanstvo u širem smislu su sačinjavali trgovci, obrtnici i težaci (pučani). Za zaštitu svojih prava udruživali su se oni u posebne organizacije, bratovštine. čitavom mletačkom Dalmacijom upravljao je providur s nekoliko mletačkih činovnika. Na čelu gradske uprave nalazio se birani ili od mletačke vlasti imenovani knez, conte. Zadar je uz kneza imao i kapetana. U Splitu, Trogiru, Šibeniku i Hvaru zvao se upravitelj općine knez kapetan, contecapitano. Ostalo činovništvo biralo se između plemstva a negdje i građanstva.

Poslije pada Mletačke Republike prešla je Mletačka Dalmacija mirom u Campoformio 18. X. 1797. u sklop Austrijske carevine, no mirom u Požunu došla je 26. XII. 1805. pod Francusku. Pošto se proglasio kraljem Italije, sjedinio je Napoleon I. Dalmaciju s rečenom kraljevinom, ali joj ostavio samostalnu upravu, 26. IV. 1806.

Zapovjednik francuskih četa u Dalmaciji August Marmont raspustio je 31. I. 1808. vladu i senat Republike Dubrovačke pa je čitav dubrovački teritorij pridružio provinciji Dalmaciji. Kad je Napoleon I. 15. IV. 1811. uspostavio Kraljevinu ilirsku, otcijepljeni su otoci Cres, Lošinj i Krk od Dalmacije i pridijeljeni Hrvatskoj.

Ostala Dalmacija sve do Boke sačinjavala je integralni dio Kraljevine ilirske. Poslije pada Napoleona I. mirom u Parizu 30. V. 1814. ilirske su provincije došle pod Austriju. Od tog vremena sačinjava Kraljevinu Dalmaciju negdašnji mletački teritorij, područje bivše Republike Dubrovačke i Boka Kotorska — kadgodašnja Albanija, a Zadar je postao i opet glavnim gradom te pokrajine, 1816.

Mnogi odsjeci burne prošlosti stare Hrvatske i Dalmacije odražavaju se, među ostalim, i u novcu, koji je kovan za potrebe tih krajeva. Poznata je stvar, da Hrvatska u doba svoje samostalnosti nije imala svoga vlastitog novca, kao što ga, uostalom, nisu imale ni mnoge druge tadašnje države. Tada se je u trgovini i prometu najradije upotrebljavao zlatni bizantski novac, kojemu zbog njegove vrsnoće nije bilo premca.

Za potrebe malog prometa služio je bizantski bakreni novac. Tek krajem 12. vijeka javlja se i u Hrvatskoj potreba domaćeg sitnog novca. Njoj je prvi zadovoljio hrvatski herceg Andrija (1197.—1204.). Poznati su njegovi dinari, kovani po ugledu na novac biskupa iz Friesacha, s čijim se je kovanjem nastavilo dalje kroz čitavu prvu polovinu 13. vijeka, kada se pojavljuju kao njihov neposredni nastavak poznati slavonski banovci.

NOVCI GRADA SPLITA. Neće biti dugo iza vlade hercega Andrije, kada se javlja prvi naš autonomni novac, kovan u splitskoj kovnici. Vrijeme, kada se je započelo kovati taj novac, nije do danas sigurno utvrđeno. Jedno je mišljenje, da je najstariji splitski novac kovan za vlade ug. hrvat. kralja Emerika (1196.—1204.) Drugi drže, da taj novac nije stariji od prve polovice 13. vijeka. Poznato je nekoliko tipova splitskih novčića: 1. tip, sl. 1., Av. Dva okomita štapića s nekoliko ukrasnih crtica lijevo i desno: u sredini među štapićima slovo E ili H, nad njim križić, a ispod njega okrenuto slovo V (A) bez križića ili s križićem pod njim.—U srednjem krugu križie, a u većem raznolike crtice kao nakit ili imitacija natpisa. — Veličina 12—13 mm., težina 0.2—0.4 gr. Od ovoga novca imade mnogo varijanata, što bi moglo naslućivati, da je ovaj tip kovan više puta. Početak njegova kovanja treba staviti u prvu polu 13. v., no kovao se po svoj prilici kroz nekoliko decenija i pri tome se na licu i naličju u pojedinostima mijenjao (varijante), ali tako da je očuvana osnovna karakteristika tipa, koja upućuje na neke madžarske novce iz 12. vijeka.

Čini se, da nije kovan samo za grad Split, nego i za potrebe čitave Hrvatske i Dalmacije. Slovo E smatraju neki kao inicijal kralja Emerika i drže, da je to bio upravo kraljevski novac, samo kovan u Splitu. Tome se protivi okolnost, da su Hrvatska i Dalmacija u pitanju novčanom bile u ono doba potpuno neovisne od centralne državne uprave u Ugarskoj. 2. tip, sl. 2., Av. Ime grada u tri retka: . SPA-LATI-NVS — Rev. U malom krugu križić, naokolo u većem raznolik nakit. — Veličina 11.5—13.0 mm, težina 0.180— 0.495 gr. Poznato je dosta varijanata i ovoga tipa, koji je kovan više puta. Stariji komadi rađeni su lijepo, slova su lijepo stilizovana, krstić na reverzu je ukusno crtan a nakit u većem krugu je simetrično poredan oni su i teži (srednja težina oko 0.390 gr.). Mlađi komadi su lakši i pokazuju nemarnost pri izradi i lica i naličja. Vrlo su česte varijante s talijanskim natpisom: SPA-LATI-NO. Radi upadne sličnosti naličja čini se da su neke varijante 1. tipa kovane istovremeno s nekima ovoga tipa. Ovaj 2. tip kovan je koncem 13. vijeka. 3. tip, sl. 3., Av. Skraćenica: SPAL sa znakom skraćenja odozgo, odozdc ukras. Rev. Stovo E među dva ukrasa u obliku slova S i S, a iznad slova križić sa dva mala kruga. Vel. 12—13 mm., težina 0.167—0.450 g. Ovaj je tip kovan početkom 14. v., rijedak je, jer je poznato tek desetak komada. 4. tip, sl. 4., Av. U sredini križić, naokolo natpis: SPALETI — Rev. U sredini križić i natpis: « CIVITAS. — Veličina 11.0 mm., težina 0.480 gr. Ovaj vrlo rijetki tip, poznat dosada samo u jednom primjerku, kovan je u prvoj četvrti 14. vijeka. S njime je splitska kovnica počela da oponaša sitni novac Venecije i nekih drugih talijanskih gradova, a napustila je dotadašnje madžarske uzore. Vrijednost splitskog novca radi slabog srebra spala je s ovim tipom do najniže granice. Poznato je i dokumentima zajamčeno, da se je splitska općina polovinom 14. vijeka bavila pitanjem popravka autonomnog novca. Tome nastojanju kao da odgovara 5. tip, sl. 5., Av. Glava sv. Dujma s mitrom, naokolo natpis: • S • DOMNIVS — Rev. Veći krstić i okolo natpis: C • SPALATENSIS (Civitas Spalatensis). Veličina 13—14 mm., težina 0.335—0.410 gr. Drži se, da je ovaj tip kovan 1327.— 1357., kada je Split priznavao mletački protektorat. To je zadnji splitski autonomni novac. No među splitske novce ubrajamo i one, koje je u Splitu kovao »herceg Splita, podkralj Dalmacije i Hrvatske, veliki vojvoda bosanski i knez Donjih krajeva« Hrvoje Vukčić Hrvatinić, otkako je 1403. postao vojvodom splitskim pa sve do svoga pada 1413., i to s punim pravom, jer se na tome novcu javlja i ime grada Splita i lik njegova patrona sv. Dujma.

Vladanje vojvode Hrvoja u Hrvatskoj i Dalmaciji više je sličilo vladavini samostalna vladara negoli podkralja. On je uredio svoj dvor u Jajcu i Splitu, skupljao je oko sebe podložne velikaše, izdavao je javne isprave, stranim državama je slao svoje poslanike, uzdržavao posebnu vojsku i kovao svoj vlastiti novac.

Poznate su tri vrste Hrvojevih novaca: groši, polovine groša i četvrtine. A.) Groši, 1. tip, sl. 6., Av Obiteljski grb Hrvojev: štit podijeljen u tri polja, s križićem u svakom krajnom a sa tri ljiljana u srednjem polju; nad štitom kaciga s desnicom i golim mačem, pokraj ruke krstići i ljiljani. Naokolo: * . M • CHERVOIIDVCIS • S • (Moneta Chervoii ducis Spalatensis, Novac Hrvoja vojvode splitskog). — Rev. Lik biskupa, a naokolo: • S • DOIMVS SPALETI • M • (Sanctus Doimus Spaleti Martyr, Sv. Dujam splitski mučenik). — Veličina 20—24 mm., težina 1.3—1.7 gr.Ima nekoliko varijanata ovoga tipa prema natpisima ili prema obliku grba. 2. tip, sl. 7., Av. Vojvodski grb Hrvojev: u štitu uspravljen lav i pred njim desnica s mačem. Naokolo: MONETA CHERVOII DVCIS SPALETI — Rev. Lik biskupa, a naokolo: SANTVS . DOIMVS • SPALETI Ispod desnice slovo R. — Veličina i težina kao kod 1. tipa. I od ovog tipa ima nekoliko varijanata prema natpisu,slici, grbu ili bez slova R. B.) Polovina groša, sl. 8., Av. Obiteljski grb i natpis: • M • CHERVOII • DVCIS • SPAL. — Rev. Lik biskupa i natpis: • S DOIMVSSPALETI Veličina 17—19 mm., težina 0.7—095 gr. Postoje varijante prema obliku grba. Dosta rijedak novac. C.) četvrtina groša, sl. 9., Av. Obiteljski grb s ljiljanom ili križem u desnom polju; natpis: * . M . CHERVOII DVCIS — Rev. Glava biskupa, natpis: . S • Slika 9. DOIMVS • SPALETI. — Veličina 14—15 mm., težina 0.36 gr. Postoje tri varijante. Rijedak novac. Godine 1420. na 28. VI. zavladala je Splitom Venecija. Kako se koncem 15. v. osjetila u gradu nestašica sitnog novca, na molbu općine odredi mletačka vlada odlukama od 26. II. 1491., 1497. i 14. IV. 1518., da se u državnoj kovnici u Veneciji kuje za potrebu grada Splita na račun same općine splitske sitni bakreni novac, zvani bagatin, sl. 10., Av. Lik biskupa, natpis: • S • DOMNIVS • — SPALETI — Rev. Krilati lav i natpis: SANCTVS • MARCVS • VENETI — Veličina 17—19 mm., težina 1.315—1.540 gr. Varijante ovog bagatina razlikuju se po siglama kovničara, koji su ih kovali; sigle se nalaze na averzu s obje strane biskupa: ZFM, Zuan Francesco Miani, kovničar 1491.; JP, Jacobo Pizzamano, 1497.—98.; DG, Domenico Gritti, 1517.—1518., i upućuju nas, da su se splitski bagatini kovali tri puta. NOVCI HERCEGA PAVLA ŠUBIĆA.

Koncem 13. i početkom 14. vijeka najmoćnije lice u Hrvatskoj i Dalmaciji bio je Pavao Šubić Bribirski, koji se u javnim ispravama s ponosom nazivlje: herceg dalmatinski, ban sve Hrvatske i gospodar Bosne. Bana Pavla s pravom ubrajamo među najvažnije ličnosti hrvatske povijesti. On je pod svoju vlast podvrgao najveći dio nekadanje hrvatske države i tako upravo obnovio .razdoblje hrvatskih narodnih kraljeva.

Prisvajajući si prava samostalnog vladara kovao je on između 1301. i 1312. svoj vlastiti srebrni novac imitirajući mletačke matapane. 1. tip, sl. 11., Av. Desno lik Sveca, koji predaje barjake svjetovnom licu, banu; kraj Sveca teče natpis: DV PAVL, niz držak barjačića: BAN, a do bana: MLADEN. — Rev. Isus na prijestolu, kraj glave ICXC. — Veličina 21 mm., težina 1.52 gr. Ovaj je tip kovan između 1301. i 1304., kada je ispred Pavla upravljao Bosnom njegov brat Mladen. 2. tip, sl. 12., Av. Slika kao na 1. tipu; natpis: do Sveca DV»i< PAVL, kraj drška od barjaka odozgo dolje: BAN MLAD, lijevo iza bana: SECVNDVS (t. j. drugi). — Rev. kao u 1. tipa. — Veličina 21—22 mm., težina 1.82—2.05 gr. Kovan je ovaj tip između 1305. i 1312., kada je Bosnom upravljao Pavlov sin Mladen II. Novci Pavla šubića su vrlo rijetki. Od osam poznatih komada nalaze se tri odlična egzemplara u sarajevskog sakupljača bankov. direktora Ace Poljanića. Među pojedinim komadima ima malih razlika koje u slikama a koje u natpisima. Gdje su kovani, do danas nije istraženo, možda u šubićevu glavnom gradu Bribiru.

NOVCI GRADA ZADRA. Od X. do XV. vijeka bio je Zadar grad, oko kojega su se vodile između Hrvata i Mlečana žestoke borbe, koje su prestale tek 1409., kada je Zadar konačno dospio pod Veneciju. Sačuvani su zadarski bakreni novci iz vremena ug. hrvat. kralja Ludovika I. (1342.—1382.), koji je Zadar jako volio i u njemu često sa svojom majkom i ženom boravio. Od 1371.—1376. bio je Zadar glavnim gradom čitave hrvatske zemlje, jer je u njemu u to doba stalno boravio hrvatski herceg Karlo Drački.

1. Folar, sl. 13., Av. Slovo G i natpis: MONETA . IADRE. — Rev. Sv. Ladislav i naokolo: • S • LA • R • VNGARIE. Veličina 15—16 mm., težina 0.39— 0.76 gr. Dosada je poznato 5 komada ovoga novca, među kojima imade razlika u natpisu, obliku slova i interpunkcijama. 2. Obol, Varijanta 1., Av. Slovo G i natpis: « • M • IADRE— Rev. Dvostruki ugar. krst i natpis:• REX VNGARIE. Varijanta 2., sl. 14., Av. Slovo G i natpis: • IADRE . — Rev. Krst i naokolo: IADRE. — Od prve varijante postoje 3 komada, od druge 2. Veličina 12—14 mm., težina 0.27.—0.48 gr. Slovo G je kratica od tal. imena grada Giadera. Poznato je, da su dva kovničara, Lucano Leonis i Pietro di Eirenze, 1345.—1409. bili zaposleni u zadarskoj kovnici. Kad je 1371. boravio u Zadru Ludovik L, dobio je Lucano Leonis neke privilegije od njega. Kada je 1409. dospio Zadar a s njime i neznatni dio Dalmacije pod Veneciju, počela je Republika kovati poseban novac za tu oblast, da i time pokaže svoj suverenitet. Odlukama mlet. senata od 31. V. 1410. i 27. IV. 1414. kovan je u držav. kovnici u Veneciji srebrni soldo, sl. 15., Av. štit s grbom od šahovskih kocaka i natpis: * • MONETA • DALMATIAE — Rev. Svetac raširenih ruku i naokolo: • SANTVS MARCVS. — Veličina 16—18 mm., težina 0.4—0.7 gr. — Iako je ovaj novac kovan za Dalmaciju, pridjeljuje se Zadru, jer je tada Venecija malo što osim Zadra u Dalmaciji imala. Grb na averzu vrlo je sličan grbu na novcu akvilejskog patrijarhe Antonija II. (1402.—1418.), koji se grb kasnije javlja i na novcu bosanskog naslov. kralja Nikole Iloekog (1471.— 1477.) Na desetak sačuvanih komada ovoga solda postoje razlike u slovima, interpunkciji i nakitu s obje strane grba, pa će biti, da je taj novac kovan više puta. Za Šibenikom, koji je 1485. dobio svoj sitni bakreni novac, poveo se ubrzo i Zadar, pa je i on na naročitu molbu dobio odlukom Vijeća desetorice od 11. II. 1491. svoj gradski novac, kovan u držav. kovnici u Veneciji od bakra ili mesinga, a nazvan bagatin, sl. 16., Av. Poprsje sv. Šimuna u širokom ogrtaču s malim Isusom u naručju i natpis: . S • SIMEON • IVSTVS • PROFETA (Sv. šimun pravedni prorok). — Rev. Lav i naokolo: . S . MARCVS • VENETI . — Veličina 17—18 mm., težina 1.2—2.3 gr. — Postoje male razlike među pojedinim sačuvanim primjercima.

NOVAC GRADA ŠIBENIKA — Šibenik se je dao pod zaštitu Venecije ugovorom od 30. X. 1412. te je zadržao svoju staru autonomiju. God. 1485. zamolila je općina vladu, da joj dozvoli kovanje sitnog vlastitog novca za mali promet u gradiću Vijeće desetorice odlukom od 21. V. 1485. povoljno je riješilo molbu Šibenika i time, po prvi put, odobrilo kovanje posebnog novca za dalmat. gradove. Druge suglasne odluke za grad Šibenik izdane su još 11. II. i 13. VII. 1491. i 27. II. 1499. Tim je odlukama naređeno državnoj kovnici u Veneciji, da kuje za Šibenik na račun općine šibenske bakreni (ili od mesinga) bagatin, sl. 17., Av. Sv. Mihovil, zaštitnik grada, ubija kopljem zmaja,. i natpis: S . MICAEL . SIBENIC — Rev. Lav i natpis: . SANTVS • MARCVS • VENETI. — Veličina. 16—18 mm., težina 1.0—2.5 gr. — Imade mnogo varijanata ovih bagatina, ali im se ne može pojedinačno odrediti godina kovanja, jer nema na njima nikakovih osobitih. znakova (n. pr. sigla).

NOVAC GRADA TROGIRA — Pri kraju neuspješnog drugog rata kralja Žigmunda s Mlečanima (1418.—1420.), u brizi za svoju budućnost priznao je mletačku vlast i grad Trogir 22. VI. 1420. Povevši se za Šibenikom zamoli i trogirska općina krajem 15. vijeka svoj sitni novac. Vijeće desetorice naloži nato državnoj kovnici, da kuje za Trogir bakreni bagatin, sl. 18., Av. Sv. Lovrinac, zaštitnik grada, s rešetkom, znakom njegova mučeništva, i natpis: . S • LAVRENTIVS TRAGVR . — Rev. Lav i naokolo: • SANCTVS . MARCVS • VENETI. — Veličina 17—18 mm., težina 0.98—1.80 gr. — Ispod ljevice svečeve stavljene sigle: • N • M • upućuju, da je ovaj novac kovan 1492., kada je u Veneciji bio kovničarom Mikola Mocenigo. Među poznatih sedam komada ima omanjih razlika. NOVAC GRADA HVARA. — Prateći neuspjehe kralja Žigmunda u drugom ratu s Venecijom, pobojao se za svoju budućnost i grad Hvar te se i on podvrgao pod vlast mletačku u travnju 1420. Odlukom Vijeća desetorice od 25. IX. 1493. a na molbu gradske općine zapovjeđeno je držav. kovnici, da kuje za Hvar poseban bakreni bagatin, sl. 19., Av. Lik sv. Stjepana biskupa, naokolo: • S • STEPHANVS • PONT . LESINENSIS (Sv. Stjepan biskup hvarski); s obje strane Sveca sigle V—O. — Rev. Lav i natpis: SANCTVS • MARCVS . VENETI. — Veličina 17 mm., težina 1.5 gr. — Da je ovaj vrlo rijetki novac kovan još iste godine 1493., potvrđuju sigle Vincenca Orio, koji je te godine bio kovničar u držav. kovnici u Veneciji. Kovanje bagatina vršilo se na račun pojedinoga grada. Gradske su općine morale državnoj kovnici isplatiti protuvrijednost za iskovane bagatine u dukatima.

NOVCI ZA DALMACIJU UOPĆE — Tokom 17. vijeka kovala je Venecija za trgovačke potrebe čitave Dalmacije nekoliko vrsta srebrnog i bakrenog novca. Dekretom od 4. XII. 1687. određeno je kovanje tri vrste srebrnog novca i to: od 20, od 8 i od 4 solda. U ovu seriju novca spadaju i bakrena 2 solda kovana na osnovu odluke od 17. VI. 1684. i onda kasnije od 10. II. 1691., 20. II. 1710. i napokon od veljače 1796., te soldo, s kovanjem kojega se započelo još odlukom od 9. V, 1626. i kasnije nastavilo odlukama od 17. VI. 1684., 10. II. 1691., 20. II. 1710. i od veljače 1796. Ovu seriju zaključuje bakreni polusoldo ili peča, kovan temeljem odluke od 9. V. 1626. Svim ovim novcima dat je jedinstven izgled, a osobito od bakrenih vrsta ima mnogo varijanata. Izgled toga novca bio je ovakav : Sigle ispod crte na licu ovoga novca označuju majstore, koji su ih kovali, odnosno koji su kalupe rezali, i to: BG i GB Bernardo Gritti, a BC i CB 2° je Benedetto Civran. Imade više varijanata ovoga novca. Najmanja jedinica novca, koji je kovan u državnoj kovnici u Veneciij, bio je bakreni bagatin (pikolo), za koji je u našem narodu postojao i naziv: pinez . U jedan soldo je išlo 12 bagatina ili pineza, a 20 solda je sačinjavalo jednu liru. Vrijednost lire u početku 18. v. odgovarala je po prilici polovini srebrnog predratnog dinara.

NOVAC OPSJEDNUTE FRANC. VOJSKE U ZADRU — Zadnji u Dalmaciji, odnosno upravo u Zadru, kovani novac jeste onaj, što ga je 1813. god. kovala francuska vojska, kada je bila opsjednuta od austrijskih četa u Zadru uoči svoje kapitulacije u prosincu 1813. Tom prilikom je uprava vojske kovala tri krupne vrste srebrnog novca, i to: 1.) 40 lira ili 18 fr. 40 cent., Av. Na ovećoj okrugloj ploči utisnut kvadrat s orlom raširenih krila i okrunjene glave, okolo orla natpis: ZARA — 1813. — Rev. U sredini ploče, u pravokutniku razdijeljenom vodoravnom crtom, u gornjem dijelu: 4.0, u donjem: 18F 40C. — Veličina 52.5 mm., težina 42.58 gr. 2.) 20 lira ili 9 fr. 20 cent, sl. 29., Av. i Rev. kao u br. 1., samo je vrijednost označena sa: 2 • 0 i 9F 20C. — Veličina 45 mm., težina 36.06 gr. 3.) 10 lira ili U fr. 60 cent., Av i Rev. kao u br. 1. u smanjenoj veličini. — Vrijednost: 1 . 0 i 4F 60C. — Veličina 39 mm, težina 29.55 gr. Od komada od 40 lira postoje nekolike varijante sa znatno većom težinom od 119.10—120.50 gr.

Pojam Dalmacije i Hrvatske srastao se tokom stoljeća u jedno. Ni četiristogodišnje mletačko vladanje nije moglo da izbriše hrvatsku narodnost te pokrajine. U doba, kada je Venecija bila na vrhuncu svoje snage i moći, dalmatinski su gradovi dali sjajne dokaze svoje nacionalnosti u čitavom nizu kulturnih radnika i dobrih pisaca, koji su svoja djela pisali materinjim hrvatskim jezikom, slatkom ikavštinom.

Kad je Venecija pala, čitava je Dalmacija s oduševljenjem pozdravila povratak u užu vezu s ostalim dijelom svoga naroda, a u 19. vijeku doživjela je svoj preporod davši hrvatskom narodu velik broj odličnih javnih radnika. Stoga i novce, koji su kovani za potrebe stare Hrvatske i Dalmacije, treba da smatramo časnim svjedocima teških onih nekadanjih vremena, u kojima narodnost naša ne samo da nije posrnula, nego se je, šta više, očeličila. A svakako nije na mjestu posao jednog talijanskog numizmatičara, koji na temelju ovog novca hoće da dokaže, da je Dalmacija — i srcem i dušom talijanska zemlja!

 

Izvor: KALENDAR NAPREDAK, 01.01.1935