Zastor se digao – glasi zadnja rečenica ove nadasve važne i dobrodošle knjige Martina Previšića pod naslovom Povijest Golog otoka, u kojoj je temeljito obrađena jedna od ostavština jugoslavenskog socijalizma. Oko 13.000 osoba (neki podatci govore i o broju od 16.101 golootočkom logorašu) prošlo je pakao logora na nenaseljenom otoku u Velebitskom kanalu nedaleko od Senja i otoka Raba između 1949. i 1956. godine, kojemu je pridodan ženski logor na otoku Sveti Grgur. U Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu pronađen je Udbin (Uprava državne bezbednosti) poimenični popis umrlih kažnjenika u svim logorima za internaciju ibeovaca (pripadnika Informbiroa – IB-a, tj. Informacijskog biroa komunističkih i radničkih partija, nazivan i Kominform, kao savjetodavnog i koordinacijskog tijela devet komunističkih i radničkih partija među kojima je bila i ona Jugoslavije) prema kojemu je u razdoblju od 1948. do 1956. godine na Golom otoku i ostalim logorima (Sv. Grgur, Bileća, Ramski rit, itd.) umrlo 399 ibeovaca. No, točan broj onih koji su se ubili od straha od Udbine torture i zbog toga što ju više nisu mogli izdržati, po svoj prilici, nikad se neće moći utvrditi. Analitički jasno, uvjerljivo i sustavno autor u svojoj knjizi razlaže fenomen koji je osnovan pod službenim nazivom Radilište administrativno kažnjenih muškaraca/žena društveno korisnim radom, a za čiji je opis poslije korištena dojmljiva i najkraća definicija da se radilo o antistaljinističkom staljinizmu, i on ga secira kao što bi patolog secirao ostatke nekakva grdoga morskog organizma iz dubina, izbačena od valova na hridi gdje se na jarkom i nemilosrdnom ljetnom suncu jasno naziru odbojni detalji.
Pred nama je knjiga koja čitatelju predočava povijest fenomena Golog otoka i nudi njegovu interpretaciju. Ključni ljudi jugoslavenskog režima (Tito, Kardelj, Ranković) sve do svoje smrti nisu govorili o svojim ulogama u stvaranju logorskog sistema za ibeovce. Iznimka je bio Milovan Đilas, koji je otok nazvao najmračnijom i najsramnijom pojavom u jugoslovenskom komunizmu te neslućenim posrtanjem i neslućenim ponižavanjem. Nedvojbeno je Đilas iz prve ruke nešto znao o revoluciji koja jede svoju djecu i o obračunu sa stvarnim ili izmišljenim neprijateljima. Mnogi od onih koji su se vratili s Golog otoka, ako su represiju i nasilje i fizički preživjeli, psihički su bili slomljeni i svoja su sjećanja i spoznaje o tome sa sobom odnijeli u grob. Neki su ipak smogli snage i progovorili. Veo stroge tajne o kojoj se šutjelo počeo se dizati u posljednjem desetljeću jugoslavenskog socijalizma premda, kao što znamo, za vrijeme Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije nije došlo do sustavnog i trezvenog suočavanja sa strahotama Golog otoka. Umjesto toga kad se, tridesetak godina nakon što su zadnji ibeovci pušteni s otoka, počelo tematizirati događaje iz razdoblja nakon 1948. i Rezolucije Informbiroa, oni su se uglavnom u književnim djelima i filmovima mahom tumačili u novom ključu. U prvom redu to se događalo u Srbiji, gdje su se u javnom diskursu kojemu je puls davao Memorandum Srpske akademija nauka i umetnosti (SANU) žrtve Golog otoka pokušale instrumentalizirati za nacionalističke političke ciljeve, a čemu je služila »etnifikacija« žrtava koje je u jeku sukoba Tito-Staljin pogađala represija. Tada se isticalo da je apsolutno i proporcionalno najviše Srba i Crnogoraca bilo pogođeno represijom, što je mnogo više govorilo o duhu vremena 80-ih godina 20. stoljeća nego o Golom otoku. U proteklih trideset godina bilo je očito, kad god bi se tema pojavljivala u javnosti, da su ozbiljni historiografski pokušaji da se Goli otok opiše i razumije u svom povijesnom kontekstu rijetkost. Nedvojbeno nam je nužna i neophodna povijesna rekonstrukcija i toga dijela jugoslavenskog naslijeđa. Knjiga Martina Previšića koja je nastala na temelju njegova doktorskog rada u kojem je istraživao »Povijest informbiroovskog logora na Golom otoku 1949.–1956.«, a koji je obranjen 2014. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, popunjava jednu prazninu. Napokon imamo temeljitu i ozbiljnu historiografsku analizu mnogih aspekata djelovanja zloglasnog logora na Golom otoku, a koja je pri tome tako čitljivo napisana da se lako i »u dahu« čita.
Priča o Golom otoku priča je o tome što je jugoslavenski režim podrazumijevao pod tim da zatvorenike treba »politički preodgajati«, a što nam puno govori o ideološkoj matrici sistema. Brutalno fizičko i psihičko nasilje i težak fizički rad bili su u funkciji »preodgoja« bivših drugova. Perfidnost se sastojala u tome što su uz to što su bili mučeni logoraši bili prisiljavani, da bi preživjeli, mučiti jedni druge. Malo tko se tom krajnje nečovječnom sistemu koji je ciljano ubijao svaku humanost uspio oduprijeti. Previšić dolazi do svojih uvida temeljem vlastitoga dugogodišnjeg istraživanja i znanstvenog bavljenja temom. Njegovo izvrsno poznavanje primarnih izvora i do sada objavljene literature i periodike omogućuje mu da na do sada najpotpuniji način prikaže, dokumentira i sintetizira što je bio Goli otok. Njegova Povijest Golog otoka počiva na velikom broju korištenih izvora, uključujući više od tisuću kartica snimljenog i zapisanog materijala koji je nastao temeljem razgovora s preživjelim logorašima. Svjedočanstva bivših logoraša autoru su omogućila korištenje metodologije »usmene povijesti«, a obavijesti svojih kazivača, kao i neobjavljene autobiografske zapise do kojih je uspio doći, Previšić uvijek upotpunjuje korištenjem arhivske građe i brojnih dokumenata iz različitih fondova koji su pohranjeni u Arhivu Jugoslavije u Beogradu, u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu te u Državnom arhivu u Zagrebu. Također se autor koristio raznim filmovima, televizijskim emisijama i internetskim izvorima. Autor čitatelju na znanstveno utemeljen način (o čemu govori i impozantan broj od 1018 bilježaka/fusnota uz tekst) podastire rezultate svojega dugogodišnjega znanstvenog bavljenja logorskim sustavom za internaciju onih za koje je jugoslavenski režim smatrao da su pristaše Rezolucije Informbiroa, i da su u sukobu do kojega je 1948. došlo stali na stranu Staljina i Sovjetskog Saveza.
U tekstu se analitički raščlanjuje logor u cjelini, njegova ishodišta i što se logorom željelo postići. Detaljno je prikazano na koji je način logor funkcionirao, kao i smisao i kontekst u kojem je otvoren i zatvoren, a opisano je također kako se njegov efekt produžio i nakon zatvaranja, i to za pojedinca kao i za tadašnje jugoslavensko društvo. Knjiga daje važan doprinos raspravi, kako je autor to na jednom mjestu formulirao, temama kao što su: što je Goli otok značio onda kada je otvoren, što znači danas, kakav je imao utjecaj na društvo te gdje je njegovo mjesto u našoj povijesti i povijesti dvadesetog stoljeća. Na kraju, kako je sve obilježio logoraša.
Knjiga je podijeljena u 17 poglavlja u kojima se temeljito obrađuju gore navedena pitanja i brojni aspekti toga kompleksnoga povijesnog fenomena. U svakom od tih poglavlja čitatelj može naći mnoštvo podataka i lucidnih interpretacija koji u svojoj cjelini daju do sada uvjerljivo najpotpuniji prikaz toga nehumanog obračuna s onima koji su smatrani staljinistima, a s pomoću perfidnog sustava u kojem su najveće nasilje zatvorenici činili jedni drugima. Poglavlja su naslovljena: Kako je Staljin prestao biti drug ili Kratka povijest sukoba Tito–Staljin – (Tko su bile) pristalice Staljina? ili Ibeovci – Udbin kazačok ili Istraga uhapšenih ibeovaca – U ime naroda! ili Kažnjavanja i suđenja ibeovaca – Vlakom u nepoznato ili Transport ibeovaca na Goli otok – Sloboda okružena morem ili Osnivanje logora na Golom otoku – Arhipelag Goli ili Logori za internaciju ibeovaca u Jugoslaviji – Socijalističko samoupravljanje i na Golom otoku ili Organizacija logora – Jutro do noći ili Dan na Golom otoku – Pedagogija nove klase ili Politički preodgoj ibeovaca – Matematički smisao nasilja ili Goli otok u brojevima – Preduzeće Mermer ili Rad i proizvodnja na Golom otoku – Partizanska kuga opet hara ili Bolesti i smrt na Golom otoku – Jadranski Большо́йтеа́тр ili Kulturni sadržaji na Golom otoku – Kuferaši se vraćaju kući ili Petrova rupa – S Otoka na otok ili Ibeovci na slobodi – Vidi li se s Golog otoka Moskva?
Čitajući tekst knjige stječe se jasna predodžba što se događalo na malom otoku u sjevernom Jadranu i zbog čega je došlo do njegova otvaranja, a zasigurno je točno zapažanje autora da bi Udbini dosjei i dokumenti, puni ideologiziranih eufemizama, istraživaču malo značili bez potpore u svjedočanstvima, isto kao što bi iskazi logoraša bez korektiva u podatcima vodili u možda korektnu, ali historiografski nepreciznu analizu. Previšićeva namjera da Goli otok sagleda u cjelini i svom kontekstu, kako bi što potpunije objasnio njegovu logiku, ciljeve, smisao i posljedice, s tumačenjem glavne funkcije logora kao procesa političkog preodgoja, omogućio mu je dojmljiv opis surovosti i nasilja unutar kompleksnog i inovativnog sistema kakav je stvoren u logoru na Golom otoku. Njegovo poglavlje o »Petrovoj rupi«, najbrutalnijem dijelu logora u kojem su bili zatočeni bivši istaknuti komunistički funkcionari, doista je i nastavak analize o frakcijskim borbama u KPJ, jer većina ondje zatvorenih logoraša bila je dio partijskih debata koje sežu mnogo prije od 1948. godine, kako opravdano primjećuje autor. Time Previšić pobija pojednostavljena shvaćanja koja su ibeovce isključivo gledala kao staljiniste. U knjizi se također opravdano naglašava krutost poslijeratnog jugoslavenskog staljinističkog sistema, kaljenog u surovom građanskom ratu, o čemu su svjedočili mračni i puni istražni Udbini zatvori, kao i sama internacija na Golom otoku. Sve to odraz je staljinističkog funkcioniranja jugoslavenskog režima. Previšićev prikaz i analiza istrage ibeovaca podjednako pokazuje Udbinu efikasnost kao i samovolju, a u tom procesu afirmira se denuncijatorska policijska metoda djelovanja, koji je bio ne samo kamen temeljac osobnih dilema i kapitulacija uhapšenika, već i crvena nit onoga što se na Golom otoku nazivalo revidiranje političkog stava, drugim riječima temeljne funkcije logora na Golom otoku. Jasno se vidi da su u velikom broju slučajeva, dokazni materijal protiv ibeovaca bila (…) svjedočanstva drugih već uhapšenih osoba, najčešće ljudi iz njihove profesionalne, društvene ili privatne okoline. Obzirom na logiku djelovanja Udbe, gdje se inzistiralo na otkrivanju ibeovaca na slobodi, prikupljena svjedočenja biti će osnova za nova daljnja piramidalna hapšenja. Ishodište istrage bila je udbaška presumpcija da je uhapšenik kriv, jer se do njegova imena došlo iskazima drugih koji su već svoju ibeovsku orijentaciju priznali. To je bila suština istrage. Ovdje je u najkraćim crtama opisana paranoidna logika cijelog sistema.
Od presudne važnosti pritom je uloga nasilja, početo od toga da su priznanja iznuđivana batinama. Kad su istražitelji dobili ono što su htjeli – priznanje podrške Staljinu te imena suradnika i istomišljenika i kada se zatvorio krug svjedočenja uhapšenika jednih o drugima, i kada je postalo jasno da osoba nema više potencijalnih ibeovaca za prijaviti, sve je bilo spremno za kažnjavanje odnosno suđenje.(…) Najvažniji dokument bila je »karakteristika« koja je imala težinu presude (…) proces kažnjavanja odnosno suđenja bio je posve formalan i predodređen. Kažnjavalo se na osnovu zaključka istražitelja. Od 1948. do 1956. godine najviše ibeovaca kažnjeno je administrativnim (upravnim) putem, njih 10.999. Sudskim putem najviše su kažnjavani oficiri i podoficiri Jugoslavenske armije, koji su se izjasnili za Rezoluciju IB-a ili su sudjelovali u nekim većim prekršajima (sabotaža, izdaja, itd.). U sudnicama ništa nije govorilo u prilog optuženim ibeovcima, pa su i pojedini optuženici, slično starim boljševicima u Moskovskim procesima, sami sebe optuživali za izdaju. U roku od jednog dana do dva tjedna nakon izricanja kazne, ibeovci su prebacivani na Goli otok na »društveno korisni rad«. Nakon često dugotrajnog putovanja u neljudskim uvjetima vlak bi stigao u luku Bakar a kažnjenici bi bili razvezivani (iako to nije bio uvijek slučaj) te bi kroz kordon milicije protrčavali pedesetak metara da bi potom uskakali u štivu (tovarnu utrobu) broda. (…) prilikom čega bi milicija pravila špalir od vagona do broda i tukla ili gurala kažnjenike koji su prolazili. (…) Kalvarija puta na Goli otok tu nije završavala, jer se po polasku broda fizičko nasilje nastavljalo. U štivi broda, kao i na palubi, bili su prisutni milicajci ili udbaši, koji su, nekad s ciljem, a nekad nasumično, prebijali već ozlijeđene ibeovce. (…) Na najvećem udaru tijekom plovidbe »Punta« našli su se povratnici na Goli otok tzv. »dvomotorci«. Osim »dvomotoraca« na brodu (a i kasnije na Golom otoku) fizički su najviše maltretirani kažnjeni ibeovci koji su zauzimali visoke partijske i državne funkcije. (…) Način kako su kažnjeni ibeovci prebacivani iz svojih istražnih zatvora na Goli otok bio je tek zloslutni nagovještaj događaja koji će slijediti u logoru.
Dolaskom tzv. Bosanaca ili Bosanske grupe iz Centralnog zatvora Bosne i Hercegovine otprilike mjesec dana nakon dolaska prvih kažnjenika u logor započinje sustavno nasilje na otoku, a ustroj fiktivne logoraške samouprave bio je način provođenja. Bosanci su bili sastavljeni od raznih pristaša Rezolucije IB-a, ali i od drugih vrsta političkih kažnjenika, vrlo moguće uhapšenih ustaša i četnika pa čak i od kriminalaca. Slomljeni na razne načine za vrijeme svojega prijašnjeg boravka, kako Previšić može pokazati, Bosancima je ostavljena mogućnost da umjesto dugogodišnjih zatvorskih kazni služe kao Udbine poluge u slamanju golootočkih ibeovaca, tj. da postave na noge ideju političkog preodgoja na Golom otoku. »Bosanci« će, po nalogu i pod nadzorom Udbe, uvesti špalir (alternativnih naziva stroj, šiba, topli zec), koji je u kolektivnom sjećanju Golootočana zabilježen kao najpotresniji događaj proživljen u logoru na Golom otoku. Svim kažnjenicima u logoru naređeno je načiniti dvored kroz koji će prolaziti pridošli ibeovci. Na početku se na nesretne ibeovce samo vikalo i pljuvalo, fizičko nasilje u špaliru počelo je s trećom ili, vjerojatnije, četvrtom grupom u travnju 1950. godine, kada novi kažnjenici više nisu bili dočekivani povicima i uvredama nego i batinama. U dočeku je morao sudjelovati čitav logor, što je u tom trenutku značilo brojku oko 3500–4000 ljudi. (…) U špaliru su izvikivane razne parole poput »Dole sluge Moskve«, »Dole Informbiro«, »Smrt špijunima NKVD-a«, »Dole reponje«, »Ubi bandu«, »Udri izdajnike«, »Evo ti Staljina« ili »Tuci bandu«. (…) Kažnjenicima su prije špalira znali skidati odjeću, te bi goli prolazili kroz dvored, dok su nekad bili skinuti tek nakon njegova završetka, a to je ovisilo od grupe do grupe. (…) Kažnjenike u špaliru tukli su prijatelji sa slobode, kako bi se dokazali Udbi da su na pravom putu povratka. (…) Nakon izlaska s broda, prema uobičajenoj praksi, kažnjenici bi prolazili kroz jedan »jedinstveni« špalir. Međutim, dokumentirani su brojni slučajevi kada su postojala dva špalira, jedan od broda do »Žice« i onda ponovno drugi u »Žici«. Vjerojatno je bila riječ o istom špaliru prekinutom samo ogradom logora. Međutim, Udba je htjela neke pojedince posebno maltretirati pa ih je izdvajala od ostalih iz grupe i prije samog špalira za te njih posebno pripremala špalir sastavljen od odabranih logoraša. (…) Najviše fizičkog nasilja bilo je prisutno prilikom dočeka šeste, sedme i osme grupe (prosinac 1949., travanj 1951. te više partija od svibnja do kolovoza 1951. godine). U špalirima kojima su dočekivane navedene grupe kažnjenici su prisiljavani na više nasilja – novopridošle su morali tući letvama, palicama i ostalim tvrdim predmetima.
Ovdje se ne mogu opisati sve strahote »koncentracionog logora za kominformovce« (Đilas), koji su se u dokumentima Udbe zvali »Radilište Mermer«, »Radilište« ili »Mermer«, kako se mogu iščitati iz rada. Logor na Golom otoku i Sv. Grguru, kao i svi logori gdje su internirani ibeovci, djelovali su pod direktnom upravom savezne Udbe. Previšić sustav opisuje kao vrlo rafiniran, jasno strukturiran, detaljno isplaniran te strogo hijerarhiziran. Rasprava o pitanju tko je kreator takva sustava, gdje su njegova idejna ishodišta, je li Goli otok autentičan projekt ili kopija već ostvarenih modela, te usporedba s nacističkim, fašističkim, ustaškim, sovjetskim logorima i zatvorima Kraljevine Jugoslavije vrlo je poticajna za razmišljanje o logorima kao jednim od simbola »doba ekstrema« u 20. stoljeću. Previšić smatra da organizacija Golog otoka ima najviše sličnosti s nacističkim i sovjetskim logorima. Njegov opis dnevne rutine golootočkih kažnjenika s više ili manje sličnim dnevnim rasporedom, za koji utvrđuje da je bio promijenjen u određenim iznimkama, najčešće čvrsto vezanim stupnjem političkog preodgoja, odnosno suradnje s Udbom, daje velik doprinos poznavanju realnosti toga logora socijalističke Jugoslavije. Samo Nova godina, Prvi maj i Dan Republike odskakali su od surove svakodnevne rutine, jer na te dane kažnjenici nisu morali raditi, nisi bili tučeni, nisu morali prisustvovati mučnim političkim konferencijama i nizu drugih. Autor obrazlaže da je primjena najsurovijih metoda na Golom otoku vezana uz vrijeme najvećega vojnoga, diplomatskoga, ekonomskog i političkog pritiska SSSR-a i zemalja lagera na Jugoslaviju. Jednako tako, ibeovci su najviše hapšeni upravo u najkritičnijem razdoblju sukoba Jugoslavije sa SSSR-om.
U razdoblju od rujna 1951. do travnja 1952. dolazi do ukidanja batinanja u špaliru, gdje je sada prisutno samo pljuvanje i vikanje na novopridošle logoraše; poboljšava se prehrana i higijena; gradi se karantena i nova bolnica; sam proces političkog preodgoja provodi se s manje rigidnosti, posebice u inzistiranju na denuncijacijama – općenito popušta nasilje. Popuštanje golootočkoga teškog režima još će se ubrzanije nastaviti (treća faza) potkraj 1952. i početkom 1953. godine, kada se svi uvjeti općenito poboljšavaju (npr. gradi se sanitarni čvor s tuševima), sve do toga da su u 1953. čak dopušteni i posjeti rodbine na Goli otok kao i primanje paketa, što je sve vjerojatno ubrzano i Staljinovom smrću u ožujku 1953. godine, koja je druga odrednica u logoraškoj kolektivnoj memoriji (osim posjeta Rankovića) kada se govori o popuštanju dotadašnjeg režima. Da Goli otok prestaje u formalnom smislu biti logor kazuje i činjenica da je u 1953. godini on ustrojen kao Kazneno-popravni dom (KPD) Rab-Goli otok. Naravno, nasilje je i dalje bilo sporadično prisutno na Golom otoku sve do 1956., međutim više nikako masovno i sistemski kao od 1949. do 1951. godine.
Osim korištenja rada kao sredstva pritiska na kažnjenika u procesu političkog preodgoja, on je imao i svoju privrednu funkciju za režim. Logor postaje ne samo mjesto internacije ibeovaca nego produktivan i lukrativan gospodarski sustav u kojem Udba iz obrade drva, obrade metala i obrade kamena izvlači financijsku korist. »Radilište Mermer« s pripadajućom firmom »Kombinat Mermer«, poslije »Kombinat Velebit« – poduzeće za preradu drvnih i kamenih proizvoda, značilo je iskorištavanje gotovo robovskog rada. Proizvodi su završavali u susjednim zemljama. Udba je gospodarila prihodima logora na Golom otoku, jednim dijelom za sebe, a jednim za potrebe države. Samo u 9 mjeseci 1957. godine od izvoza drva u Italiju zarađeno je više od 80.000 $, što je u današnjoj vrijednosti prilagođenoj inflaciji, kako Previšić ističe, više od 700.000 $.
Na kraju svoje knjige Martin Previšić konstatira da su dvije godine na Golom otoku, koliko je trajala prosječna kazna, bile dovoljno vremena da su gotovo svi logoraši podlegli pritisku Udbe. Prvo su priznali da su ibeovci, pa su tukli druge logoraše, prokazivali stare ibeovce u logoru i nove na slobodi, nosili kamen po otoku, a poslije vjerojatno radili nešto smislenije. Bili su aktivni na političkim konferencijama; diskutirali, provocirali i prozivali. Jače ili slabije, digli su ruku na »novu bandu« u špaliru i vjerojatno potrošili grlo pjevajući beskonačne golootočke pjesme. Bili su »prevaspitani« – kako je Udba nazivala konačnu posljedicu i pobjedu svog nasilja. Više nisu bili staljinisti. No, kako autor ustvrđuje, za kažnjenike je život na slobodi katkad bio jednako težak kao onaj na Golom otoku. Baš poput ustaških i četničkih kolaboranata, klasnih neprijatelja, klera i drugih, i golootočani povratnici postali su »bivši ljudi«. (…) Okolina u koju su se vratili golootočani reagirala je društvenim bojkotom povratnika zbog političkog stava prema »izdajicama«, a Udba je pratila svaki korak povratnika ibeovaca, od trenutka kada su stupili na slobodu, koja je po mnogo čemu bila uvjetna. (…) Dodatno opterećenje nosila je Obaveza koju su kažnjenici morali potpisati pri izlasku, a koja je stavljala bivše logoraše u pozicije denuncijanata, a ujedno uvjetovala šutnju o teškim golo-
otočkim danima. Nakon 1956. godine postupno se smanjivao pritisak na povratnike, da bi već sredinom 1960-ih Partija tražila načine da se ibeovci djelomično ili potpuno politički rehabilitiraju, premda je ta rehabilitacija bila ograničena i politički licemjerna, budući da je jednom broju povratnika, koji su to htjeli, omogućila povratak u Partiju ali ne i uspon u njezinoj hijerarhiji. Ibeovci su bili stalni predmet interesa službe sigurnosti, međutim, kolektivno praćenje ibeovaca kao skupine prestaje te se tijekom 1970-ih služba sigurnosti usredotočuje na analizu politički najtvrđih ibeovaca, koji su još uvijek podupirali Sovjetski Savez, kao i na povratnike iz IB emigracije. Praćeni su sve do zadnjih godina 1980-ih. Knjiga završava konstatacijom da je nemoguće generalizirati pojedinačne sudbine golootočana, ali da je logor na Golom otoku u čitavoj svojoj praksi proizvod jugoslavenske staljinističke povijesti i iskustva, koje je snažno oblikovalo Komunističku partiju Jugoslavije (KPJ) od 1937. godine. Takav se Previšićev zaključak čini utemeljenim i točnim, kao i onaj da je Udbina represija utvrdila partijsku državu i monopol. Također je nedvojbeno točno da današnja Republika Hrvatska, na čijem se teritoriju danas nalaze ostatci logora i kasnijeg zatvora na Golom otoku, u više od četvrt stoljeća svog postojanja i gotovo sedamdeset godina od otvaranja logora, nije napravila previše da se mjesto na kojem je oko 300 ljudi izgubilo život, i kroz koji je prošlo oko 13.000 logoraša, na primjeren način obilježi. Svakako stoji i ova Previšićeva tvrdnja da ta činjenica nešto govori o odnosu prema prošlosti, naslijeđu komunizma i prema ljudskoj žrtvi.
Autor: Aleksandar Jakir
Izvor: Hrvatska revija 3, 2019